TI

Ti – sa očima boje sjećanja i licem boje mraza, kosom boje vjetra, što govoriš glasom nijemog sna i hodiš stazom mojih stajanja… Ti – što vaskrsavaš odavno umrlu radost, kad dotakla je dna na putevima mojih suludih kajanja…   Ti – sa glasom kao tišina nakon oluje, sa licem što svenu na prvom jesenjem mrazu, pa potonu u beskraj na dnu duginog luka… Ti – čiji se odjek k’o tužna pjesma u daljini čuje, stopama sjećanja gaziš zgaženu, životnu stazu kraj koje odavno stoji skamenjena, moja pružena ruka…  …

TAJNA STIDLJIVOG DJEČAKA

Za noć jednu, maštanja i snova, izrastoh od djeteta do velikog đaka, što se kraj tebe s poplavom ćutanja k’o umoran vitez borio, pa ćutke, zbunjenim pogledom stidljivog dječaka, najveću tajnu o ljubavi tebi izgovorio…   „Volim te!“ rekoh, gotovo viknuh. Zaječa pusta ulica, začuđene dječačkom vikom zaćutaše brbljive ptice, a dûga ljubavi slapom se na nas proli, tekući tvojim stidljivim pogledom na moje rumeno lice.   Nadrastoh školu hrabrošću i stasom, uzdah ponosa ote se iz grudi, rugam se onom ko nema hrabrost da kao ja, drhtav, vrelinom oka,…

Daljine

Daljine, proklete i daleke! Čuvajte mi prijatelje i dane, naše, neke… Čuvajte oči, snene i zelene, voljenu zelenu rijeku, zbog njih i zbog mene… I riječi ljubavi što davno ih reče neko: Volim te, zauvijek te volim, a tako si prokleto daleko.  

Buđenje

Po ocvalom pejzažu k’o tuga razliven mrak, na horizontu života treperi nerazumjiv lik… Iz nesna svjetlost niče, to novog je dana znak s usana šapat teče – molitva – k’o  bolan krik.   A jutrom – dajem Ti šapatom rečenu riječ, darujem suzu, začetu u besanoj noći, od modrog neba okom kradenu mjesečevu mliječ, pa usnama od zvijezda ljubim Tvoje usnule oči…   Budim se – na prozoru jave blijedi oko sneno… Zagledan u sivu daljinu pokopavam san. Suncem kažem: Dobro ti jutro, voljena ženo! Zovu Te moje usne od…

Lavirint

Nad glavom procjep, bojen u snove, pod nogom kamen, k’o sjećanja leden. Na usni usahla mutna kap kiše, u oku vrijeme kog’ nema više: Nisam nigdje – niotkud sam!   Preuski hodnici za moja krila, olovne noge ne počinju let. Lijevo i desno kameni zid steže i guši k’o želju stid: Jesam li igdje, i otkud sam?   Bauljam dok vjetar priča o slobodi, udaram čelom o eho mojih djela. U lavirintu vlastitog trajanja ječim izgubljen između kajanja; pa nigdje nisam, i niotkud sam.   Tražeći svjetlost, nađoh moje kosti…