Znat ćeš da neku knjigu čitalo je dijete

Znat ćeš da neku knjigu čitalo je dijete kada je išarana, potrgana, nečim zalivena, dozom praha dječjeg smijeha poprskana. Ostale su molekule dječjeg smijeha, kao male komete, poprskana je: šarenim bombonima i lopticama, snjeguljicama, bajkama bakama vitezovima prinčevima robinjama šegrtima altruistima zlikovcima avanturistima i mnogim drugima kuglicama šljokicama pokicama radostima pobjedama imaginarnim kućicama barbikama školicama trešnjama jo-joima gumi-gumijima dugama pikulama ponijima crvenilima i majkama i nitko ne može osporiti tu ljepotu dječjeg svijeta tu važnost dječjeg smijeha i njihovog sretnog osmijeha, do kraja knjige kad dođu i sebe u likovima…

Kosti ili Pjesma o neprežaljenoj Ljubavi

Kosti s neba padaju, Kao lišće ujesen. Ljudi u čudu gledaju, Dok kosti se redaju, redaju. .. .. A on čeka da bude uznesen. .. .. Njegove kosti su to bile, I sad samo čeka da ga prime U onaj svijet gdje su dobre vile I gdje vladaju onozemaljske sile, Ni o čem drugom on sad ne brine. .. .. A ja… Ja ga razumijem totalno Jer bio je moj momak Joj, baš me bio smotao I desio se taj pomak .. .. I postadosmo par mi I saznaše svi…

Depresivna

Zora je. Tebe nema. Neki prasak u glavi Sa zvukom hrđajućeg čelika I pijeska izvitoperene plaže Kotrlja se niz um. Čekam te. Ne dolaziš. Još jedna noć Probdjevena u samoći ubrzanoga pulsa. Želim nestati, ali ne umrijeti. Ptice me vraćaju u realnost. Na ulici tišina. Pokoja tupa bol u prsima, Da se nađe. Škripanje u predjelu malog mozga. Opet hipohondrija. Tebe i dalje nema.

Ruši me

.. .. Ruši me, kao kulu od pijeska, Kao nepostojeći drevni grad, Kao val kad udari o hrid, Kao neki odvratan neopisiv smrad. Kao požar u pustoj šumi I grom kad nebom zagrmi. .. .. Tako ruši me stvarnost mog života… Gdje je ljepota, gdje je ljepota? Gdje je nestala sva silna sreća i dobrota? .. .. Oni dani svi sad plove daleko, Nestaju u magli mojih sjećanja. Kad vratila bih se natrag, Bi li me itko tamo ček’o? Il’ ostala bih samoćom zatečena? .. .. Ali nažalost povratka nema, nema vraćanja. Samo nostalgija…