Znat ćeš da neku knjigu čitalo je dijete kada je išarana, potrgana, nečim zalivena, dozom praha dječjeg smijeha poprskana. Ostale su molekule dječjeg smijeha, kao male komete, poprskana je: šarenim bombonima i lopticama, snjeguljicama, bajkama bakama vitezovima prinčevima robinjama šegrtima altruistima zlikovcima avanturistima i mnogim drugima kuglicama šljokicama pokicama radostima pobjedama imaginarnim kućicama barbikama školicama trešnjama jo-joima gumi-gumijima dugama pikulama ponijima crvenilima i majkama i nitko ne može osporiti tu ljepotu dječjeg svijeta tu važnost dječjeg smijeha i njihovog sretnog osmijeha, do kraja knjige kad dođu i sebe u likovima…
Autor: Just Lana
Studira na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavila pjesmu u 1. Zborniku studentske poezije. U sretnoj je vezi. Ima malu macu. Voli životinje, kuhanje, kakao, pisanje kratkih priča i pjesama i svog dragog.:) Svira cello. Ne voli ljudski kretenizam i brijanje na extreme. :) Želi otić živjet u prirodu, u samoodrživoj kući.
Želja
Danas sam si zašila sunce na prozor Da otjera sve te kapi kiše koje nastanile su se tu. Bilo je zlatno-zelene boje, s crvenim zrakama, kao sjenama. Pomogni mi, pomogni, sunce, da ne ostarim sama. Da ne umrem dok kiša lije.
Kosti ili Pjesma o neprežaljenoj Ljubavi
Kosti s neba padaju, Kao lišće ujesen. Ljudi u čudu gledaju, Dok kosti se redaju, redaju. .. .. A on čeka da bude uznesen. .. .. Njegove kosti su to bile, I sad samo čeka da ga prime U onaj svijet gdje su dobre vile I gdje vladaju onozemaljske sile, Ni o čem drugom on sad ne brine. .. .. A ja… Ja ga razumijem totalno Jer bio je moj momak Joj, baš me bio smotao I desio se taj pomak .. .. I postadosmo par mi I saznaše svi…
Depresivna
Zora je. Tebe nema. Neki prasak u glavi Sa zvukom hrđajućeg čelika I pijeska izvitoperene plaže Kotrlja se niz um. Čekam te. Ne dolaziš. Još jedna noć Probdjevena u samoći ubrzanoga pulsa. Želim nestati, ali ne umrijeti. Ptice me vraćaju u realnost. Na ulici tišina. Pokoja tupa bol u prsima, Da se nađe. Škripanje u predjelu malog mozga. Opet hipohondrija. Tebe i dalje nema.
Ruši me
.. .. Ruši me, kao kulu od pijeska, Kao nepostojeći drevni grad, Kao val kad udari o hrid, Kao neki odvratan neopisiv smrad. Kao požar u pustoj šumi I grom kad nebom zagrmi. .. .. Tako ruši me stvarnost mog života… Gdje je ljepota, gdje je ljepota? Gdje je nestala sva silna sreća i dobrota? .. .. Oni dani svi sad plove daleko, Nestaju u magli mojih sjećanja. Kad vratila bih se natrag, Bi li me itko tamo ček’o? Il’ ostala bih samoćom zatečena? .. .. Ali nažalost povratka nema, nema vraćanja. Samo nostalgija…