Goli kamen

Bez srama, poštenja, časti u samozvanom sjaju svog blistavog lika grabe, trgaju, love izmišljeni likovi moderne bajke novi grofovi od … neznam gdje?! Tvrdim, sjajnim i hladnim kamenom optočili su podove i zidove do svojih visina i učvrstili gazišta na kojima elegantno i lako ruše svakoga pred sobom. “Ničija nije gorjela do …” Ostat će kao spomen uklesano ime, dvije godine te prah prapočetka u sjeni crnog i hladnog mramora!

Pokojniče

O pokojniče, koliko prolivena znoja, za ovo malo neimaštine koju sa sobom nosiš. Koliko truda i muke za slavu i hvalu kojom su tvoju sebičnu taštinu hranili, ovi koji te istom sretni oplakuju. Bio si dobar brat i prijatelj, pomalo nezamjenjiv, svima na usluzi i dobru savjetu. O pokojniče, kako je tebi svejedno što pjesnik o tebi piše. Tvoj mir je vječan, zaslužen djelima tvojim. A ja, život svoj kao breme nosim, bez iskustva, prvi i zadnji put. Pa kako mi bude!?

Dušo poštena

U sivilu ovom, u nemoći nijemoj pred mržnjom bez kraja (kad napadaju vuci) nema daljine i nema beskraja kamo mogu da te sklonim Kamo god da pođem obzir da tražim svuda nas čeka krvi žedan put. Ljudi bez mjere životi bez smisla poredano nešto u neredu svom. Koliko tuge u suzu stane, koliko žrtve još mora proć’? Sad više nema ni milosti ni časti, izbor je sivi utabani put. Gurnut jecam u blatu ovom grcajuć’ gazim supatnika svog.

Kule od prašine

Napišem li odmah – Volim te! nije li to loš početak za romantičnu pjesmu? Početak bi trebao biti, elegantan, profinjen, graciozan i uz to … No ti znaš – nisam takav. Toga kod mene nema. Ja sam i dalje seoski dječačić, sa pekmezom od uha do uha! U svojim snovima i dalje sam na onoj istoj prašnjavoj cesti gdje moje kule od prašine odnosi vjetar ili ih ruši slučajni prolaznik. Ti to znaš, ali ne znaju drugi! Zato, ako me slijediš, na mojoj prašnjavoj cesti – pazi na moje kule…

Grad

Sam sjedim nasred Trga Kraj Mandina vrela Podno zvona koja zvone Ispod Bana koji tjera! Nikog nije za me briga Niti se dive ljudi meni Niti Zagreb mene znade Kao da se nismo sreli! Kad otiđoh što me vrati ? San o slavi, koji đavo ? Nema slave, nema časti! Zar sam išta takvo htio? Možda sutra neću ni jesti? Nije lako, nije lako! A sad, eto, sudiše mi! Razapeše moje ruke. Od sto ljudi jednog nema bar da shvati moje muke!

Sam

Znam li koga od ovih ljudi? Nikog ne znam – Potpuni stranac, potpuno sam u veliku mnoštvu ljudi. A tko ovdje nije stranac? Zabrinuta lica staraca. Promatram kako tiho i polagano listaju šuškave dnevne novine – Zamišljeno. Vesela mladež i djevojke zaogrnute velikim šarenim maramama prolaze, žureći za vremenom. Hladno je. Zima dolazi. Dvoje zagrljenih, u prolazu, nitko im nije potreban., Dovoljni su sami sebi, imaju svoj svijet, jedan za drugog. Zagrljeni. Što radim ovdje? Potpuni stranac, potpuno sam u veliku mnoštvu ljudi. A tko ovdje nije stranac? Stranac. Sam?…

Baršun bijeli

Ove noći pada snijeg po Zagrebu Baršun bijeli! U toploj sobi na svili ležiš i čekaš svog princa, žudno, da dođe. Ove noći gradom luta sanjar mladi Možda će i pod tvojim prozorom stati dok lutajući hladnim ulicama traži svoju vilu iz neke davno pročitane bajke. Možda si ti njegova vila? Ti to nikad nećeš znati. Ove noći njegov jecaj ti nećeš čuti. Dok leden vjetar šiba grad mladi sanjar svoju bajku sniva. Ti naga, u grču strasti, vrištiš kroz noć. Dok baršun bijeli prekriva voljeni grad.

Slobodni

Uz jeku topova i potmulo brujanje ubilačkog monstruma iz zraka koji nam ruši egzistenciju i život – Pitam se – kome je ova žrtva potrebna? Što dobivaju oni koji sve poruše, ako sve unište, ako svakoga ubiju? Ovdje se ne zna cilj ove borbe. Vidljive su samo žrtve i rane. Imali smo sve osim slobode. Budimo slobodni i siromašni, ionako je to jedini vid slobode. Svi ostali robovi su onog što posjeduju. Zapravo, slobodni su samo oni koji nemaju više ništa, jer i  život je… obveza!

Od stoljeća sedmog

Na grbu hrvatskom dvanaest je polja crvenih za dvanaest stoljeća krvavih, a dvanaest polja slobodnih kroz pleter stoljeća ponosnih! Hrabre majke ponosno ispraćaju ratnike, brojeći zore turobne pričaju o slavi sinova. Radost na licima ratnika. Vedro je nebo – blistavo. Kroz oluje i bljeskove munje su svjetlo donijele!

Doći ću ti u proljeće

Doći ću ti u proljeće s mirisom procvale trešnje s prvim listom na orahu da zamiriše uzorana brazda da te privijem na grudi i zalijem kapima znoja Doći ću ti u proljeće nasmijan, kao što sam uvijek dolazio Prepoznat ćeš me po mirisu u povjetarcu koji te i sad miluje Doći ću ti u proljeće, ravnico, grudo moja podravska, slavonska, grudo moja hrvatska!