xxxx

Ledene kćeri noći plešu nad vodama zaborava Na najvišim vrhovima samotničkim Krikovi oluje pobješnjelih duša Golo nebo Pod nogama rođenih krvare zvijezde Slobodna smrt donosi Svjetlo Istina Glas djeteta u očima Zaustavljeno vrijeme Ni glasa, ni šutnje, ni sjene Tiho Ništa oko mene.

Vatra

Tiha nada u magli Svjetlost tvojih riječi I duše već odavno jedno Gledaju svoj odraz u tijelima Ona prekrivena dodirima nečujno izgaraju U noć, u noć Tek Sunce i Mjesec nad njima se uzdižu U vatri dodira jedno da postanu I pretvoreni u žar tiho obasjavaju vječnost

Moj san

Spavam Bojom mjesečine slikam san Dodir, osmjeh Snom zarobljeno lice koje čeka slobodu stvarnosti Sve ono što ne vidim Ne budi me Samo još noćaš plaši me daljina I samoća obavija svojom hladnoćom Noćas iluzija života nestaje u dahu Smrti Ne budi me Ostani kraj mene i čuvaj moj san

Posljednji let

Vrijeme zauvijek zatvara oči pred čežnjama što još su snene ondje gdje letim ne slijeće nitko žive tek mukom okovane sjene Pokucah na vrata svog kraja i bez oproštaja krenuh naprijed u daleku vječnost da skrijem crnim slutnjama let proklet Bijesom vjetar odnosi san tminama predajući osamljene krikove grešnika suze zarobio je spokoj prisutan u dahu života umirućeg

Negdje

Zavučeni u tišinu dalekih svjetova u uzvišenoj agoniji snova topimo misli u riječi što brzo kao vjetar izmiču usnama da slobodne teku i liju se noćima Mi plešemo dugo sa duhovima sjena iz očiju krvareći strast i svaka kretnja bliža je svijesti što s druge obale zove nas Hrabro gazimo preko vode žrtvujući sumnju i strah vatra što rađa sve je bliže a okovani život polako postaje prah

Smrt

Tišina guta mu misli što prolaze pred mrtve oči samo sjećanja još dolaze Tako skriven u vječnoj daljini tek sjenama blizak je Stranac u noći mrtav za umiranje Stranac u danu nevine su igre zaboravljene Stranac na putu i u vlastitom lutanju nestaje Stranac u svemu u sebi stranac je a srcu stran je i onaj što u zrcalu smiješi se..

xxxxx

Bol.. U gradu Svjetla.. Razmrskanim staklom.. Razasuta prljavim ulicama.. Bol.. U licima.. U kretnjama.. Samo bol.. Nemirna, neprilagođena.. Divlja i plaha.. Bol.. Istinita.. Vrišteća.. Rez na tijelu tišine.. Bol.. Skrivena pod okriljem suze.. Zavučena u tajni svijet osmjeha.. Bol.. Vječno carujuća.. Vječno samujuća.. Bol.. Užasavajuća..

Puste želje

Želim ti reći o ovoj tišini Možda o kiši koja neumoljivo pada No, Praznim pogledima lutam iznad grada i lovim sjenke što izmiču pod prstima Želim ti reći o gluhoj boli O zvuku nemirnog glasa pred vratima I koracima skrivenim u nerođena svitanja Negdje na kraju umirućeg ništavila Želim ti reći o suzama Jedino one još najlakše padaju Zakopane u zaboravu tonu Umotane tek vlastitom toplinom I dugo već tako u noć Drhtećim usnama zborim Ali nečujnom pjesmom u tami Tek iluziju govora stvorim

Čuvarica Svjetla

Čuvarica Svjetla samuje nad gradom prstima provlači boju sna kroz oblake i ne znam kojim sad daljinama nemirne poklanja poglede i da li se još uvijek tajnovito osmjehuje dok sjajem među sjenama nestaje I tek kad mlada jesen plaho ljepotu svoju pred očima srcu otkrije u umornim krošnjama ona umiri svoje korake a radosnu pjesmu kao šapat sobom nose kapi kiše jesenje

Da ne samuju mi dani

Ostavi tek malen trag sunce jutrom prikovano za prozor i miris ljetne večeri ostavi kišama što dolaze s jeseni Ostavi tek malen trag ovu tišinu koja prati ti let i uspavljuje nemirno srce što čezne da zagrli san Ostavi tek malen trag na koži obrise dodira ostavi kao izgubljeni putokaz za svijet tajni Ostavi tek malen trag hladnu svjetlost ukradi mjesečini u tminama da ne samuju mi dani

Spoznaja

Osakaćenog srca budnim očima gledam I mrtva je tvoja ruka a živa je moja traži I prazan je tvoj pogled Ljubav je pepelom želja posula mu odaje I slabe su tvoje riječi pred bedemima tihih patnja mojih I dodir ti je vječna zima Smrt za toplinu osjećanja Čitav si tama Ponor gdje krici davnih grijeha svjetlom spas vide Njemu čeznu da uzlete Iz mrtvila, iz dubine Svom snagom krila svojih Ljepota da ih u zrak vine Pokušaj rođen u zanosu propašću je zaklet Uzaludan, nijemih slavuja noćni je to pjev…

xxxxxxx

Pokušaj Pokušaj biti toplina zimskih snijegova Riječ utjehe sa krvavih usana Duha vatra ledena Pokušaj Pokušaj pisati pa zapiši svijet neotkriveni Radosti tajni skrivenih Smiješak nesretnih Pokušaj pokušaj sebe sobom progoniti pokušaj putem snova ne spavati Pokušaj, čovječe, pokušaj samo biti.

Jednom kad sretnemo se opet

Jednom kad vrijeme koplja nam ukrsti i utihne naša borba pred usudom uzaludnosti Tada, tek ćemo tada progledati Zanijemit’ možda ćeš, dragi a riječ meni strancem postati Teško je pisani zanos u sirovost pretočiti Vidim nas gdje stojimo tako u zimskoj hladnoj noći u noći samoće gdje i san plaši se doći Vidim svoje tiho nestajanje u tvom pogledu savršen sklad Sjećanje otrgnuto iznad nas Jesen i dani kad život bijaše mlad Toliko čekanja života uspomena zlatnih letova bolnim krilima A bijah u tebi ja, u meni rastao si ti…

Utjeha bratu

Nešto nas, brate guši Nemirom sjećanje naše snove ruši Samotne duše lutaju danima prijezira Tražimo se, tražimo u vremenima Otrgnuti nadanjima Izgubljeni u vlastitim vjerovanjima Umorni od pitanja predajemo sjaj nepovratnim noćima Znam, često suza osmjehom se proli Znam, noć tvoja jaukom zoru moli Znam, brate Znam jer i mene boli. –  za Jesenjina  –

Lutanje

Od svih Ljepota što živjele su i radosti što krasile su dane Ostala mi tek blijeda slika i miris tuge nepozvane Noćima kad razlije se pjesma i riječi dok grubo paraju tišinu srce tiho zagrli spokoj u prolaznosti užitka tražeć’ istinu Al’ prođu i noći iznova se predajuć’ u svitanje samo koraci teški ostaju da gore umorno prateć’ svoje lutanje A jednom tako kao i sve nestat će taj jedini put što poznajem I kao nekad noćima pjesma ja razlit ću se beskrajem

Prihvaćanje

Zaista gledam u zvijezde ali vječnost ti ne mogu pokazati Šutim i živim budne snove sivilo tužne jave teško je pratiti Svijet nas sobom dijeli daljinom što beskrajima svojim vuče I prividno združene duše teže se od od rastavljenih muče Žaliti neću nikada za sjećanjem što danima blijedi jer spoznaja davna tiho govori za minulim vremenom plakati ne vrijedi

Prisutan

Nečujno me napuštaš svjetlost tvoja ne mogu biti ti svoj ćeš dan vremenom što dolazi otkriti Molim svitanje da Suncem ti buđenja prati nek’ tvoj te put jedino k tebi vrati I ako jednom želje kao zvijezde razliju se noćima bez davnog straha ti zagrli radost svojih beskraja Sjeti se, dragi i kad samotni tragovi tvog leta tiho nestanu u daljini čežnjom svojih osmjeha ja čuvam te u tišini

Stvarnost

Mirne su se noći sakrile teškim maglama nesanice a posramljeni grešnik svjestan sebe pred čistim Svjetlom crno zaklanja lice Pokušala sam pobjeći da ne čujem sve te krikove da mi oči ne vide tamu i mukle njene strahove pokušala sam pobjeći ali od živog sna dalje ne ide I još ću jednom kao nekad prepustit’ sebe tišini što guši A možda i opet kao nekad taj odsjaj života životu smrti zapali istinit život u ugasloj duši

Vjerovati ne želim

Ja padoh negdje usred tuge sto životom se zove Samotna duša luta trazeć spokoje svoje Vječno danima bez boje Noćima mučnim Teškim poput ove Vjerovati ne želim da zameteni su putevi k tebi I mostovi na rijeci snova odavno da već su srušeni Vjerovati ne želim predaja da miru jedina je nada Vjerovati ne želim da ne ljubiš mene Jer vjeruje samo onaj tko otvori oči snene.

Na kraju svega

Izgorjeh, znam Ostao razasut pepeo Vatri mojoj spomenik taj U tami ništa više do pepeo sam.. Ne dodirujem zemlju Nit mi Sunce obasjava dan Ne smješim se više Jer nikome nemam svoj osmjeh da dam

Nevina Ljepota

Nemirna prisutnost njena Krvari nevinom požudom mirnoću jutra Čuvam njen osmjeh hladne strepnje Dok gubi se tiho tajnovitom noći Ona srcu predaje vatru topline Plaho kidajući sobom okove davne tmine Duša svjetla čuva ljubav postojanja Svaka njena kretnja trzaj je probuđenog življenja U čežnji gole tišine drhti sloboda tek rođena Ona leti sada sama Ljepoti u sebi predana