naslov

Gledao sam vas Jesam Gledajuci gubio sebe Mrzio Deset mi je godina Sjedim u razredu U jakni Oko mene svi u majicama, kosuljama Vruce mi je Majka mi je rekla da obucem tu majicu Druge nije bilo

Sjećaš li se onog lika iz romana Dostojevskog

Sjećaš li se ti onog lika iz romana Dostojevskog. Sada mi na um pade. On uvijek sebe žrtvuje, i onda kada nije trebao, niko mu ne bi zamjerio da nije, ali je on uništio samog sebe zbog više ideje. Samostradanje. On strada, gubi, svijesno, pušta lakši put i bira sto puta teži. Da li je taj lik fikcija. Njegova su osjećanja čista, njegova suza u samoći svoje hladne sobe je čista. Možda ima jedan čaj, jednu kocku šećera, kiriju već odavno nije platio i jedva sastavlja kraj s krajem, ali…

Kaze kako mu je bolest pomogla

Kaze kako mu je bolest pomogla jer on i njegovo tijelo, to nije isto, to su dva entiteta. Znao sam da ću ostati bez tebe trebalo mi je to, trebalo mi je da te nemam. Ja sam sada nesto postao nemajuci tebe, nešto što sam potajno htio. Ti kao da se kaješ, sada bi ti natrag kako da podnesem to izlječenje, kakav ću biti ja sretan.

Odaje me osmijeh

Odaje me osmijeh, kažem sebi. Smijem se kada ne treba. Ponekad daje pogrešan dojam ne obazirući se na riječi. Nekada mrzim osmijeh svoj. Sjetih se da je jedan pisac napisao kako je smijeh grč a u grču čovjek ne vlada sobom, njime vlada nešto što nije ni volja ni razum. Sada vidim da je smijeh privilegirani oblik ljudskog lica, smijemo se pred kamerom, svi smo lijepo nasmijani. Ništa protiv smijeha i osmijeha lijepog, onog iskrenog, onog neinsceniranog. Osmijeh kaže da ima nešto više od ovoga, nešto ljepše, negdje. Osmijeh je…

Da poredam stvari

hladnoj sobi hladne su i misli ja hocu sebe da sagledam da poredam stvari ja bih bio sretan kad bih definisao osnovne pojmove uporno trazim put do istinskog sebe otresam blato i snijeg gulim sa sebe kozu gledam se u lice, pa odbijam i njega trazim se u zjenici oka ja siljim suhu olovku gledam peglu na kaucu, krevet roletne na prozoru sjedam u topliju sobu nema nikoaga stara je to kuca, u jednoj sobi se lozi vatra eto gdje sam ja ne pjevam ni o Sarajevu, ni o kafanama…

21:20

Dok mi se prsti lede Čitam vase objave i pitam se: Otkud vam tolike riječi. Ne mogu da ih nađem ja ili su prešle u drugi tabor značenja ili … Riječi kao stalaktiti kojih nema više.

kako si?

Kako si? ..mozda mi je trebalo da me neko to pita danas, mozda brat, sestra, prijatelj, cura, al jok, ne pita niko, mozda to pitanje vise nije bitno. Sjeti se onog korita u prici Mese Selimovica na kojem je pisalo ‘kako si’, pise na koritu, i ti sjednes tu, napijes se vode i nekako ti lakse. Mozda je najbolje da je to napisano na ploci, jer ne moze te pitati ni brat ni sestra, niko, jer si sam, i sam sebe pitas ‘kako si’, i sam sebi odgovaras i biva…

zapis, 11.2.2012.

Otvori knjigu, prelistaj. Nađi datum, zapiši događaj. Doslovno. Sada kada spavaju. Kada smo legli. Kada su legle sve naše nade. One kad su legle, pokrile se. Šta je ostalo. Vani. Vani je ostao neočišćen snijeg. Smetovi. Vjetar. Vani je hladno. Nag stojiš vani na snijegu, nemaš ništa na sebi. Pa čim da se pokriješ. Ti ništa nemaš. Ti si nag. Icrne ti prsti, i sve zvuči strasno i hladno, ali nije. I upadaju ti noge, žuriš da stigneš, žuriš da te ne stignu, prilagođavaš se. I prolaziš prstima kroz prljavu…