Tvoja

U zanosu se sjenke njišu Na zidovima, Sjenka Tvoja i sjenka moja. Srce mi je poput pahulje snijega, Lepršavo i mekano Dok Te grlim, dok me ljubiš. Potiho izgovaram molitvu. Molim Boga da zauvijek potraje ovaj žar Između Tebe i mene. Molim ga da nas čuva Od vjetrova i oluja Što su nam već mnogo volje oduzele. Molim Tebe da me voliš I kad glava bude sijeda A ruke oslabljene. I onda ću snage imati Da te milujem njima Obećajem Ti.   Dat ću sebi za pravo Da velikim slovom…

Oprost

Njena je sudbina U rukama mojim. Dal’ da zgazim ponos i zadržim nju? Nju. Moju krhku glumicu. A povrijedila me je. Ljut sam. Da ipak zadržim ponos i pustim je da ode? Zaslužila je. Razočaran sam. A možda i nije. Voli me. Znam da me voli. Kako da je pustim samu u ovaj grozni svijet? Kad je tako lijepa. Volim i ja nju. Njene suze čine me sretnim. Kaje se. Znam da joj je žao. Ako joj oprostim svi će me se odreći. Ali ne znaju oni. Ona je moja.…

Breza

Još malo pa će jutro. Mrak se gubi iz svakog ugla ove prostrane ništavnosti. Rasvjetlat će se dan. Uskoro. Ali još ne. Pričekat će. Hladno je. Cijeli svijet spava. Ona plače. Drhti. Ta tužna breza spustila je svoje grane prema tlu. Nije više uspravna, ponosita. Ponos. Zgazila ga je. Otišao je u nepovrat. Svaka suza joj je ispunjena sramom. Kriva je. Njena kora je tanka, a grane savitljive. Kora je oskvrnuta. Grane su polomljene. Ali ona još diše. Živi. U nadi. Breza.