budala, zrnom se dičim

noćas, u snu vidjeh godine koje su palile i godine koje su kopljem ubijale vidjeh sebe kao kroz nišan, stojim sama društvo mi tek svjetlosti nade, čežnje s okusom izgubljenosti i stremljenja čudna al’ okidač prostranstva ne nalazi metu, na nišanu stojim samo ja kovana od zle sudbine i postojano vjerna lancima ne ratujem, al’ rat moj dolazi polako prilazi, zrakom širi miris suha baruta prst na okidaču trese se, grči

kad jaganjci utihnu

zavuci se ispod pokrivača od magle pokrijmo njime sve tame pokrijmo svjetlost što budi dane u noćima ostani, ne želim svanuće priče smo ispričali davno dodati možemo samo ljutnje zavuci se ispod pokrivača od kiše samo dodir tvoj na meni nek’ diše ponesi me u vrtloge vatre i boje probudi vječnost što u meni blista zavuci se ispod pokrivača od šutnje zaboravi riječ- ona je uvijek ista

panta rhei

meni su nepoznata raskrižja i ulice kojim hoda se ususret sreći ulica je oduvijek bila samo jedna, na poslijednji ispraćaj vodila je tiho ostalo su puti zaklonjeni šibljem, popločani kamenom, uski i suhi ostalo su dvori zidinama opasani, čuvaju davno izgubljena jutra, poglede štite od najezde snova i more što posoli život i nagriza dušu, uspinjem se ulicom u svjetlosti sutona, na nepoznato počivalište duša, stalno izmičem trenutku kada polaže se lijes šetam kroz čemprese i grobove čitam imena kao stihove, naglas izgovaram zovem ih, ispunjenim zrakom iz sebe ritam…

kap na mom dlanu

toplinom obaviješ moj mrak iz daljine u kojoj dotičeš moju blizinu u nekoj nemirnoj noći, nesanici iskrenim pogledom prekriješ neistine koje u meni bude strah, zlokobne slutnje u naručju me držiš, nalikuje, samo nalikuje potreba me vara, znam da nisam stvarna dotaknula bih ova brda zabluda, otvorila oči odjenula tijelom snove i samoću, zovi me imenom svojim, jer ja sam tek tišina i huk mračne noći

ljepotica i zvijer

krhka je naša misao! nedostojna niti što povezuju duše i malena je u prostranstvima u kojima plete se mreža stvaranja, ne znamo potiho biti čekati na otvorena vrata upinjemo se mislima stvarati svjetove spoznaja, saznanja (svjetove krute za naše duše), nedosljedna je pratilja naših osjećaja – ona počiva na lovorikama znanja što u plamenu otkrivenja gore lako i ne daje nam spasenja, ni mira u nemire i ratove vodi nas stalno, ne ostavlja za sobom ispunjenje stalo joj je samo do sebe same te umorni padamo, prazni i tužni- nesvjesni…

apaurin ili…

pokaži mi put do zaborava želim se sresti sa sobom obasjaj me sjajem vječnosti što nastaje na tvojim usnama oslobodi me svih ljudi riječi, slika i djela prebaci preko mene nogu dok zatvorenih očiju budna pored tebe sanjam budi moje utočište – ja ću biti sretna žena

odabrana staza

volim trenutak pred prvu notu koji čeka trubu, i onaj sneni pokret trubača kada pokori se njenoj čežnji, i trenutak pred prvu riječ kada duša je čista, i prilazi onom koji spokojno čeka da oslika dubine, i trenutak pred buđenje kada osjećam kako plima se diže, i moru dok u zagrljaj ulazim, i trenutak pred san kada čujem glazbu (orkestar Anđela dira me snenu), volim trenutak sebe na vrhu uspona u svanuće želja i čuđenja, i kada pojavi se prvi oblak i kada dan miriše na kišu i noć na…

oprost

ponekad osvit munje se boji ogrnut tamom u šumi stoji otvori srce, slušaj njime jaki vjetrovi donose zime ovdje smo sami, padaju kiše biti će strašno postane li tiše prilazim bliže jer srce žudi primi me nježno i budimo ludi ponekad grom u more se skrije sitnim pijeskom bijes pokrije šapni mi, šutim ne dopusti da slutim

Had

prislanjam uho na korake kojima idem, strahom zapletena, ja snijem, snijem, snijem iz tuge se tka bol, ne čujem, slušam gdje ja to idem, i mogla bih napisati stihove, možda, stihove i možda bi zvučali poznato al’ nemam ja ništa i ničeg za dati osjećam da kroz svjetlost mraka, obučen u šutnju dolazi marš tutnji tisuću bubnjeva slutnji, zakonit će sunce i mjeseca trag podilazim žudnji da ostavi čežnje sjaj i nestajem gledajuć nebo iz kojeg osjećam pogled tvoj, ne pitam jer odgovor je put u pitanje i nada da…

mislim si nešto…

gledam tvoj lik u tami plitkoj, jestivoj, skoro u sjaju tuge nasred mora tiho se podvlači crta i ne mogu preko na jutra koja oprost bi dala poljubac Nepotrebnim zovem a gorki okus izgubljenog dana živi osmijehe mnoge miris obmane oblačim odmah nakon čarapa lagano prebirem snove dušu sklanjam od pogleda i ispisujem redove nove priči nikad kraja novelom se provlači roman beskraja

an invincible winter

iz plavičaste magle konjanik plemić osvete, jahač na koloturu sreće, kreće u ratne pohode smrt nije pobjeda on želi dušu svoju iz pakla zemaljskih zidina, određenja spasiti al’ ne pozna ovaj jahač opasnosti beskraja, pogibelj beskonačnosti tjelesnost svoju izlaže bestjelesnosti gubi bitku za bitkom i dobija rat nesvjestan pobjede, svrhe božije

unforeseen

ne poznam mjesto gdje tuga se liječi ni gdje se sabiru tmine ne poznam trenutak iz kojeg ljubav se rodi ni kada patnja mine ne poznam čežnju što prebire tiho boje u oku ni treptaj kojim duša odsvira notu

pod štitom sv. Jure

obgrliti te rukama nestvarnim – stvarnim zagrljajem ljubiti bez usana – izgarati, sa kamena ispiti kap vode, žednim ustima i dušom prepoznati tvoju žeđ koja je napojila, napajala leute i bracere putnike, pustinjake, osvajače. škrto si prosuo obilje ljepote svugdje te ima, isijavaš u riječi, kamenu, moru u plaču i pjesmi sve što Nije ti Jesi!

Kružnica slobode

krugovi lijepi, tihi krugovi usredotočeno se šire i nestaju u pogledu u boji oka nastaju točke, početak i kraj – crveni natpisi za krizna stanja, ljude u zbrci znak prepoznavanja, krugovi i točke razočaranja upotpunjena ludnica u previranju osjećaja; prividno sama a ispunjena sasvim posve preklapanjima cjelina uključena u pogrešku izračuna radijusa kretanja među polarnim kordinatama i sretna

Ofer middangeard monnum sended

Tuđe riječi žive u meni igraju se, slažu poredaju daljine blisko dalje strano slažu se skladno teku bez svrhe, smisao traže u crnoj tinti i razdiru dubine Tuđe riječi prijete polako, pregazit žude moje svojim čine govore ono čeg’ nisam dio smiju se glasno nemaju tišine šutnje, zatvorena usta ni sputane ruke

Zvono sa zvonika iz drugog svijeta

Ljubav je i kada te ne volim kada sam ljuta, kada nisam svoja u bijesu i mučnini ljubav je ne blijedi, ne nestaje ona me čuva kada misliš da odlazim Ljubav nije osmijeh što traje mir koji u zagrljaju drži ne ispušta spokoj, ritam kiša Ljubav je stalno previravnje, traženje posustajanje tek nesigurnost je čini i zagubi se, lako je proguta tama Ljubav moja tek ponekad pronađe način

Bestjelesna, bezimena ja

ja nemam odgovora na tvoja pitanja ja ne tražim tvoj glas u moja svitanja ti si moj od početka svijeta i prije rođenja svih i prije kiša i planina i sve što poznaš – ja sam bila, zbog tebe haljinu kroji mi sunce da pogledom uhvatiš onaj ton cella i obujmiš me nježnom pjesmom, poznam tvoj dodir na mojim bedrima i blistavi trag na mojim usnama i misli koje obojaš tišinom iz svakog nemira poklanjaš mi spokoj od snova tkan, siguran i nudim ti evo – beskraj svemira izvan svakog…

Blair

ja nisam žena, ja sam vještica na lomači palim sve vrijednost i vatrom dotičem neuspjehe ja nisam žena, ja sam livada ne postavljam stol i ne hranim ja nudim ljepote nekorisne ja nisam žena, ja sam kiša ne ispunjavam dušu već ispirem dobrotu ja nisam žena, ja sam more neucrtano na karti nepredviljiva razaram obale mira

Oresundsbroen

mjesto počinka u sjajnoj noći olakšanja sred udaha, sanja – izgubljene misli, stanja, tmasta smola po meni se valja. ni spokoja dana, u tišini samovanja, duge duge prihvaćanja hologrami svijesti, sadržaja. nit’ san snijem, nit’ on mene – tek svitanje kaos prene, žudim čuti komešanja, kretnje ali ćutim posvud sjene – izgubljenih, ostavljenih duša breme u svanuće pjesma muka – tijelo, ruho zloduha pokidano, obješeno. klečim poput isposnika vatrom sunca ožežena, na obali mora smrti, okupana tminom svijeta.