Bez Pokrića

Nestao sam. U onome što sam vjerovao da si ti. U onome što sam mislio da sam ja. Prestao sam. Jer me nema. Jer te nikada nije bilo. Odustao sam. Jer te šutim. Jer za mene nemaš riječi. U ljubavi reći ‘ne’; U tišini vrisnuti ‘ja’; U paklu pronaći se; U dahu te se odreći; Ništa od toga ja ne mogu. U ljubavi bez pokrića, praznog računa s brojem datuma tvog rođenja Nestajem, Prestajem, Odustajem.

Znaš li gdje se raspada ova koža što si ju dotakla? Znaš li gdje su sasušene oči u kojima si ogledala svoju dušu? Znaš li gdje je prašina od dlana na kojem si mirna drijemala? Znaš li gdje trunem? Gdje postajem gnojivo tvog rasta? U tišini. U grobu, U tvome srcu.

Iza

Moja ti riječ ne znači ništa. Jer tvoja je šutnja; Jer tvoja je strava. Moja ti riječ ne donosi sutra. Jer moje je obećanje. Jer moja je bol. Moje ti srce ne znači ništa. Jer ono samo raznosi krv u ovo tijelo kojeg se oboje odričemo. Nije li, draga, tako prokleto jednostavno zaboraviti ono što ćemo pamtiti do smrti. I iza nje.

Zamišljaj

Zamišljam riječ koja bi bila tkivo znanog i neznanog. Zamišljam riječ u kojoj bi tvoja sloboda pjevala anđele, demone i mene. Zamišljam riječ u koju bih nas nastanio od sada pa do kraja vremena. Zamišljam riječ u  kojoj bih izgovorio tebe. Šutim glasno, da univerzum ovog drevnog srca ne postvarim.

Kad nisam tvoj

Smiri me na grudima Pretopi u svoju savršenu siluetu Izgovori me još jedanput, glasno I sakrij u svom parfemu Jer mojoj riječi ponestaje zvuka U mojoj glazbi zamire ton U mojoj slici boje se ljušte Kada me šutiš Kad nisam tvoj

Kap

Na mome dlanu nasmiješena kap. Iz oka. I s neba. Iz srca. I sa čela. Iz sutra. I s jučer. Iz riječi. I s djela. Iz možda. I s uvijek. U njoj galaksija pjeva nečujnu radosnicu tvom pogledu.

Izmaglica

Izgnan iz tvoje zbilje, gordo koračam predjelima tlapnja u koje ne puštaš nikog do ovog lutka načetog godinama što ih brišeš osmijehom i žudnjom. Kroz izmaglicu tvojih izbora, ispružene ruke neodraslog dječaka ispisuju leptire i davno krvlju potpisane zavjete u svetom savezu srca, tijela i suštine. Prostori noći naše su tkanje. U ovome sada i ovome ovdje, usnuto sutra na povjetarcu od jučer, neispisanom partiturom pjeva, jedva čujno obećanje jutra lahoru tvoje svijesti.

Quasi improvisando

Duboko u tvojoj utrobi sa dva prsta ispisujem petlju tvoga ženstva. Zagledan u beskraj tvoga oka u adagiu prikrivam andante. Vrijem, ključam, kružim, prilazim i zalazim, dotičem i protičem tvojom šakom, tvojim bilom, tvojim dahom. Ritmom tvojih grudi umirujem jezik što te traži, tvoju slanost pijem, udišem i brišem. Duboko u tebi. Duboko i dublje, na rubovima bola, vrisak te čeka ugrizom za vrat. Crescendo izdrži. Od piano do forte. Trenutak smo daleko Da budemo Sve.

Jeka (Patetična No.2)

Poput djeteta koje zaklanja svoju najdražu igračku, pokušala je sakriti moj odraz u bujici koju je posljednjim atomom svoje sigurnosti zadržala u spuštenome pogledu. Trajao sam tek dvije rečenice. U blistavom osmijehu Njezinoga podsjetnika na ženstvo. Dvije rečenice u kojima sam nakon tisuća godina skupio povodanj svog svojeg jastva. Potom su zašutjele ptice. Zatim je nestao grad. Nakon njega ja. Ostao sam samo treptaj zamućenoga smeđeg pogleda u pozlati rešetki kaveza Njezinoga izbora. Sveprisutna inverzija Njezine stvarnosti. I jeka. Dviju rečenica.

Linije

Poeziji ovdje više nije mjesto. Sanjači sanjaju luđaci luduju divljaci divljaju bolesni boluju Evo i ja šaram riječi po prašini što je jednom bila moje srce. Jedna okomita i tri vodoravne linije. Ni tebe ni mene ni povijesti ni strasti ni doma ni čeda ni zemlje ni krvi u njima. Poeziju ovdje ne živi više nitko. Sahranjenu, draga, skrivaj je. U sjećanju.

Svjetovi

Izgubila si me u odbljesku svojih tlapnja: U očaju, u obećanju, u strahu, u bijegu, u laži, u dodiru, u muci, u poruci. Na ruci. U riječima: sada, ovdje, sutra, uvijek, dom, obitelj, ja. U tragu suze na kišnome prozoru, izbrisani svjetovi.

Besmisao

Moga dana više nema bez tvoga glasa koji me rastvara u atome i preslaže u strukturu bez obličja i smisla. Zazivam pravocrtnost otkucaja svoga srca dok ti prešućujem riječi koje ne smiju biti izrečene niti mišljene, a postoje i huče kao povodanj dobrog zla koji me mijenja u akordima tvoga osmijeha, u otplavljenoj tuzi s tvoga lica, u mramoru tvog ženstva nedopuštenog mojoj koži. Sričem glasove kojima šutim svoje elegije tek da ne raspršim ovo krhko biće našeg poznanstva dok tražim mjeru kojom ću te obožavati bez da te zagrebem…

Violinska arija

Zaljubljen Zarobljen Zdrobljen Zaboravljen s malo riječi u prstohvatu istine uz besramni ton violine pepeo si vratila pepelu prah si vratila prahu Proboden Proban Predan Prodan za šaku uzdaha u čašici vjere uz zavodljivu struju struna dom si vratila domu dijete si vratila djetetu koje te, draga, po posljednji put piše.

Utorak

Ne možeš me vidjeti; u sjeni sam vlastite sjene. Ne možeš me dotaknuti; plešem svoje neizgovorive žudnje. Ne možeš me voljeti; zaljubljena u dah na vratu. Ne možeš me sanjati; produžetak sam tvog sna o tebi. Ne možeš me maštati; jer me ne možeš vidjeti, jer me ne možeš dotaknuti, jer me ne možeš voljeti, jer me ne možeš sanjati. Ja tebe mogu.

Trag

Ostavim li trag osmijeha oko tvojih očiju, znat ću da živim u tvome svakome jutru, tvojoj večeri, tvome izlasku… U treptaju tik do poteza maskare. Blagom pokretu što prethodi sjenilu. U pogledu za tvog ljubavnika. I u osmijehu uspomene.

Moje nebo

Istok te polako izjeda, moja ljubavi. Gledam kako se tamni akvamarin prelijeva u tirkizno sivilo prošarano zagasitim purpurom. Kako se ogleda u jednorogu stratokumulusa koji tek što se nije obrušio mojom pomračenom sviješću. Vidim te plavom, moja ljubavi. Još koji tren. Visoko iznad moga čela, dok se okrećem udesno, prateći putanju do jučer jasne vizije godina koje, danas znam, zasigurno neće doći. Pridižem dlan kako bih zaštitio ovo malo jasnoće svoga vida od iluzije tvojih blještavih riječi dok te samo nazirem u procijepima smeđih cirusa prepletenih čipkom u tkanje zapada.…

Buđenje

Linijom tvojih leđa iscrtan još jedan neuspjeh ovog utrnulog srca što te u odjeći mog sna prozire pustopoljinom koja jesam. Zar doista vjeruješ da izvan ovih očiju, čija te anatema razotkrila, postoje oči pred kojima tvoja nagost nije samo nagost, a tvoj dodir nije samo trenje kože o kožu? Daleko je do buđenja.

Korak

Miris njezinog parfema u pustoši ove sobe samo je podsjetnik na moj davno izgubljen odraz u zrcalu. Stojim pred sobom i ne vidim ništa. Osim izmaglice koja bi trebala biti osmijehom. Ili, možda, uspomenom. Pijem iz njezine čaše ne bih li joj osjetio usne. Pogledavam u dlanove ne bih li pronašao tragove tkanine kojom je obasjala ove zidine. Još jednom joj obrazom dodirujem vrat i prizivam njezinu plahu kucavicu. Sjedam na mjesto gdje je nasumce otvorila knjigu i pročitala svoj život. Meni zabranjen. “…I u huku mora i u lomu…

Allegro ma non troppo

Zašto i zašto i, k vragu, zašto mi je potrebno postati dijelom tvoje povijesti? Za koju božju mater ne mogu pristati na to da sam tek stranac s hrpom nabacanih rečenica, redosljed historijskih činjenica i zbroj sekunda? Kakav je to prokleti mehanizam koji više ne želi pristajati na samospoznaju, na samozatajnost, na samoosviješćenost, na samodovoljnost i samozaokruženost – već želi urlati i tvojim prostorima, želi upijati tvoje samosviješćeno ženstvo, tvoju genijalnost, tvoju dorečenost i neupitnost? Kakva to shizofrenost mahnita u meni u trenucima kada se, razgrađena u niz impulsa stapaš…