Portal

Kristali, rune, razbijeno zrcalo i komadići svile, moja bol razrezala me po licu, odkud dopire, gdje se stvarala i gdje nestaje, suza? Zar već nisam suha zemlja, zar već nisam umrla, sebe zakopala u tamne zidove svoje bolesti? Čudovišta iz basni, glavni likovi ubojice, ličinke i paraziti, vode me iz obijesti, opet u Sobu Plača.

Zlousta i poludemoni

Sada uzaludno otvaram ormare u potrazi za Narnijom, nepotrebno sebi prepričavam basne, jer magija je sada crna a ja sam posrnula na svoje snove, jer više nisam ratnica sunca, sada postajem zatočenicom mjesečevom,   sada samo izrežem lik svog lica iz zrcala i napijem se svoje krvi, nahranim se tugom i bijesom istovremeno, i opet kažem sebi tiho, toliko tiho da ni sama ne čujem, “ne odustajem”.    

Horori su jednorozi

Praznina je pitka kao precijenjeni šampanjac u prostoru prepunog hladnog zraka, post depresivne tvorevine mene,   stari aparati, karirani uzorak i satovi koji su stali, pretjerujem da, ali i odustajem, osjećam da smo sve već dali.   Za mene, ti si samo jedna beznačajna misao u konstanti, čujem tvoje misli, ali nemam više ništa dodati.        

Dinamika

Zvjezdano nebo i ružičaste ulice na vintage razglednici Kalifornije, moja mašta napušta granice,   pitam se gdje je dom? Dom je tamo gdje je navika, a jesam li ja turist ako putujem jedino u sanjarenju danju i putovanjima u snovima?   Šuti, odraslo dijete, kažem sebi, jer dijete jednako umanjenica, a ja sam veliki čovjek   sa glupim smiješkom za artističnu fotografiju nepoznatog autora, usred prazne livade pored rijeke.          

Arktoi

Pojedinih dana mrak jede banalnost ovog sveprožimajućeg etera, dok crni vosak broji zadnje minute idem prema kraju, dana, vremena, razbacam cjelinu na fragmente, katran iz vlastitih pluća, dim iz srušenih tvornica, beznačajno je moje disanje   u ovome svijetu umirućih šuma, pada kiša anđela, danas su svi šamani šarlatani, teško ti priznajem sebe, prijatelju, strah me da me ne otmeš od mene, da me ne ismiješ, da se ja ne nasmijem usred ove gorčine koja me čuva, od tebe i svijeta, da ti ne priznam da ne trebam ljubav, već…

Alias

  U sljedećem trenutku abesinska žena pila je čaj, slomljeni akordi ležali su na prostirci od suza i ja nisam slušala sebe ja,   jer snovi su šetali poput vojnika u lancima, tišina me umarala i ja sam stajala usred sebe, sa tim strahom od neautentičnosti, tebi sam se pokajala   ali nisam imala kome, tamnim visinama i balonima od smole, htjela sam sve i htjela sam sad, nijema djevojčica slijepog očaja,   vidim te i sada kada šutiš i kada više ne postojiš. Mislila sam da sam ti posebna…

Tumblr Jesen

Oni stoje u prostoru kao komadići razbijenog zrcala, kao poluljudi koji čekaju zadnji ciganski ples u novim cipelama; slušam drveće kako prkosi zaboravu, previše nas je na jednome mjestu jer gušim se u ovome redoslijedu, miris gljiva, esencija reinkarnacije i gledam u slovo po slovo i slovkam sebi samoj ovaj svijet unutar glave-kaveza odletjela bih iz sebe i svi bi kilometri magičnom zlatnom prašinom izbrisali naše egocentrične, proročke vizije kojima smo se ranili.

Roquentinov osmijeh

(Mačja dlaka, perje anđela, peludni znoj)   Kao Kina i Indija u jednom, tamne tišine i duboki jaz (teško je i kasno).   Ugasiti ću svjetlo na nebu, ne podnosim ovaj pritisak zakona svemira, progutati ću sunce,   bojim se da će me gravitacija zaustaviti u sanjarenju, ne mogu sebe opisati postojanju, želim lutati kao ugasnula zvijezda, u beskonačnim   nepostojećim maglenim izlozima, želim više nego jesam, jesam li više nego jesam?   Djevojčica, akter nijemog filma, nakaza generičkog medija, plesačica tarantizma, lutka s kostima,   materija, energija, propast, i…

Oligarh

Mačevana, mučena, izlizana ostavština duše, bičevana svijest i moral progonjeni,   tišina, stoljeća i ostaci krvi, svi smo nestali, a sada hajde, uzmi i posljednji   trenutak imaginarne radosti i opet zašuti, neka te zavist jede neka povrati u tebi svijet nepoznati;   nemam više ljubavi u sebi, nemam više empatije u sebi, nemam više dijete u sebi,   nemam više sebe u sebi.

Inkub

U delta entropiji krivac sam u agoniji A ti? Jesi li ti bio san?   Razumiješ moju kožu, moju jezgru, bez puno riječi.   Hvališ se, vidljivo je, znam, ne zamjeram.        

Utamničeni

Suha morska pjena prekrivala me. Kontrastom sam nastajala, golicala tmurnu žudnju tvojih odlazaka.   Mrtvi komadići davno istrošene suze mrtva tijela mrtvih leptira mrtvo more,   crni svemir u mojem, tebi nebitnom biću. A ipak, utješi me malo zrnce u djeliću ove beskonačne ljubavi.

Sintetička divljina

Spokojni u savani od inercije načinjeni, tromi.   (Zastanem i usnem san, san o ljetu koje postoji samo u delta mimikriji, obuzimaju me kukuljice budućih leptira,   zastaje nebo sunce okoliša nevidljiva rijeka usporava svoj hod i …)   vraćam se u svoj oblik.                                            

Maurice, pazi, zvijeri

Ne dopusti da nas obuzme navika, ne budim se iz sna digresije. Monolozi su meandri   i ja se sramim svoje malodušnosti u ponoć, srce dobiva horror vacui, ironično, uvijek prazno   sekundarno i primarno trči, prestani, počni, stani zašto stalno ponavljanje?

Slično utopiji. Ali ne.

Misliš li da te mrzim? (Ribe polako odlaze na drugu stranu akvarija). Prljava voda kuća od stakla, gori.   Udišem dim i slušam tišinu. Otvaraju se vrata, (doziram smijeh) hladna okrutna noć cvili.   Rađaju se sjaj i svjetlost.      

Broj, slova

Kada suton ugasi žeđ fragmenata, prekrivam sebe naftnim mrljama i šutim zavučena u hiperprodukciji dopamina.   Proliju se nesklad i pridjevi kao grobni prilozi, i opet ispočetka slutnjom brišem   nefiltrirane emotikone umjesto emocija. Znam da si imaginaran   ali zagrli me, makar samo mislima.        

Triler

Trulež tebe moju srž je raspala a ja sam samo stajala. Dok me nagrizala tvoja prosječnost,  ja sam trajala.   Još me ima u meni, punoćom svojom vadim ti srce, jedem ti lice,   nepotrebna mesna dekoracijo mojem životu.                  

Algoritmi

Mračno kraljevstvo, trulež izgubljene humanosti zvuk boli sve jači a strah razara, šuti.   Skačem poput harlekina letim svojim imaginarnim krilima ali i ona su klišej u ovoj deja vu galaksiji,   gledam sebe kako odlazim utapam se u refleksiji, uvijek je prerano ili prekasno   uvijek samo zaboravljanje uvijek samo sjećanje, ušećerene suze i narezak od duše.

Moj

Crno bijela fotografija, misli note.   Uvijek samo jedan ton, harmonija.   Vidim te ali ne postojiš, čujem riječi ali ne govoriš.   Uvuče se praznina u prazan prostor, nekad tvoje mjesto, i prožme me nevidljiva gorčina   još malo i prestaje još malo i staje. Početak je.            

Rukavice

Paučina sa dna oceana moje su riječi, lice bezlično nikome slično. Tvoja majčinska prisutnost budi dijete u meni, još krezubo, utkano u tvoje kosti tišine, fikcije.   Konstelacije, ti, mi, ja jesam nitko; kisik, ugljik, vodik, dušik.  

Mrtva priroda

Ostala sam sama nakon svih dana zabava i karnevala i sva putovanja ludovanja, traženja utočišta dom su mi uništila, sada moji putevi hodaju bez mene, moje želje bezvoljne samo su hrana za godine. Uvijek sam odlazila i nisam se vraćala, negdje sam putem i ja s rastankom nestala.

Marcipan

  Tragovi sunca u nama. Obilježeni unutarnjim pustinjama trgovali smo snovima.   Previše smo stvarnost kvarili previše uzimali, premalo davali. Još sneni, mi smo dotrajali.