Esej No 25

Noć je izdahnula, posljednjim trzajem na svijet donijela novorođeni dan, te slike su postale već izgubljeni plegijati moje zbiljnosti u čije tkivo sam položio toliko prisega da crveni žamrci srama ovladaju obrazima pri samoj pomisli na tu nesmotrenost. Ganut sam zbijenošću prostorne raskoši, neplanskim rupama u budžetu dosjetljivog srca, hvatam nastojanje izbalansiranih kajanja koja nastojim pretočiti u ornamentičke simbole mojeg banalnog postanka. Obnovljene razmake refleksnog koda tvojih stisnutih nogu, vidim kao mrežaste crte pravokuta zbijenog u među prostor bedranih kostiju, tebe, one iste pojave što izranja iz pregiba mojih poluosnovanih…

Esej No 30

  U pregibima prostranstva, urokom konačne masnoće, obnovljeni tobogani hibridne tinte pršte  kao kroz tobogane slane žutoće, tebe posljednje žene u svemirskom grotlu. Hrle na porube pejzaža moje oči opijati, tvoja bedra rodilišta elektromagnetnih obilja, kopači čuđenja sa mnoštvom plijena otsplavariše niz rijeke žmaraca. Kvarcne meduze mi lebde u prozirnim pozama, kroz naplave nijemosti plešu kroz moždinu, poput valcera tvojih dojki na bini viđenog dekoltea, bune me špriceri emocija, čineći mi se gangsterima, tim dilerima  prijeko potrebnog mi kisika. Ciklusi strasti rotiraju svoj žrvanj, meljući mi povezane pripadnosti dok mirisi…

Isidorina b(l)udna slutnja

Danas sam posebno napet poput kože tih punoglavaca što žive negdje u saćama mojih jaja. Ušao sam na ukočenim prstima, tim gipsanim otiscima utonulim u gustoću mraka drjemejućeg hodnika. Isidora je spavala u ravnomjernosti podižućeg pokrivača, a guza joj hazardnom igrom slučaja ostala bez oklopa, onako ulaštena, čedna. Zaključah ulazna vrata, ili su pak ostala otvorenima, nema potrebe da se sjećam perifernih mizerija. Isidora i njena bedra, dobitna kombinacija u kockarnici života. Isukat ću svoju divljinu i zabiti se do iznenađenosti, onako nagonski kako i doliči životinji na čije se…

1148 Sjene

Dole niz ornamentičku glatkoću zidova kamenih, posute zelenim pepelom petiljke bršljena, uvijene u meke spirale poput nogu pauka, usnulog u pol ljubavnog akta. U podnožju termičkih mirisa, rađani bez krika, ispadali su kao olovne kugle iz grotla rađajućih cjevi, majke kraljice, podanici novih pokoljenja, ti mravi, marljivi sakupljači uspomena. Iza ugašenih dimnjaka skrivale su se sjene, u tamnom plaštu kao da skakuću, praveći salta i piruete po krovovima, tim binama, u taktu samo njima znanog plesa.

Šizofrenija neusuđenosti

Prošao sam kroz tranvajske šine u žurbi ka cilju, cilj je srestvo, srestvo je cilj od cilja. Kupio sam ti žvakaće gume Broklyn, te voliš, tabakeru, omiljene časopise, bolesna si u mojoj glavi, idem te posjetiti. Upadam bez kucanja, na postelji od tumora si ležala, moj mozak bio ti je krevetom, savjest me se uplaši, ona ista što je stražarila kraj tvoje postelje, nedajući nikome da se približi. Dotakeo bih te pincetom, podario bih ti rabljeni kisik iz moga daha, ali se neusudim, spavaj čedno u okovima  mojeg ludila. Zaklat…