Stavnjaci

Naša se rijeka zove Oteša, ona što s pjesmom i igrom od Paleža hodi; beskrajne šume na svome putu grli, životinje i ljudska biće napoji za žege – a u njenim virovima ogledaju se s visokih litica divokoze i stražare borovi stari. A naša su vam stada – ovaca, po dvjesto, a prethodnik ovan im zvono teško nosi; i naši su psi najbolji tornjaci, što vuka se ne boje niti noćne tmine, a naše čobanice su lijepe planinke, što crveno pletivo oko ruke nose, poradi uroka i vražije čini. Uz…

Što sretni bijasmo kad su nam se oči

Što sretni bijasmo kad su nam se oči Kresnule pod Lovćenom U zelenom raju; I mišljah, Anđeo se s neba stisnuo uzame Kad je dočekah u tihu jecaju. I da je sotona posle nje mi prišao I rekao u lice: Daj mi oči brate! Evo ih – kazale bi moje usne grešne… Ja već doživjeh na njedrima njedra; Moj vraže! Moj brate! Pa zašto da ti ne dam oči da ispiješ! Ona mi je bila kraljica I dvorac, Ona mi je bila vođa od čopora, Praznik su mi bili dani…

Melek od Bejtulaha

Onda kada se malešni zračak spustio s neba, da malo posvijetli niz vrelo grešno, duša se moja hirovita pridignula bješe pojilu njenom, na čari bajne, na Zem-Zem vrelo. Ponese mi je večernji dašak, tako u letu; Susretoše se putnici vječni, moji i njeni, u Bejtulahu, u jesen ranu, na usni mednoj, na uvojcima, na njenom čelu, aman, divnom. Šta su pričali – ne mogu znati; tu tajnu samo vrelo znade…, ali od tada, čim svjetlost na lice padne grešno, bilo da sunce igru stvara ili da nebom zvijezde vrte, u…

Božje duše – putopis

S Kapele je vjetar valjao hladan oblak ravno na Pempere, zapinjao za visoke jele, za Malu Goru, za Ričičko Bilo, sve nestaje kud on prođe. Prvo je progutao sve visoke vrhove, pa onda klance i doline, jednu po jednu poravnao… Od hladna vjetra šuma ječi, zvoni kao crkvena zvona u nevolji, zabrinuto se njišu stare jele, iza njih sa Stalka stiže prvi snijeg pod Kapelu… Nada Pemperova lupala je mašicama u komad staroga lima, stajala je žena na pragu svoje kućice. Gledala je u strahu tamni oblak kako joj prilazi…

Žena i gora

Gledao je iz trave kako se vijalice povijaju na povjetarcu. Ustavljao je u nevjerici hladno strujanje, ispruženim dlanovima. Dok je gledao kako migaju zvijezde nebom, smršti mu se čelo… Prevara li je i to nekakva? Nekakve čini! Postoji li ovo i je li baš tako lijepo? Je li sunce što pada iz Dulibe za drugu stranu Bila, dar božji, ili je samo jedna široka crta. Granica između svjetla i tame. Jesu li anđeli uopće na nebu? Ima li na zemlji zaista ljudi? Lagano je suton silazio niz planinu. Mada se…

Melečki motivi

/Dove i bagremovi/ Nije mi dala zapis ljubavnih dova. Nije uglas zazivala meleke, niti hurije nebeske – djeve one bajne; Ja sam njene dove, dok ih šapuće naučio – s usana joj ih mednih krao. Ja sam njene meleke braćom svojom zvao, onda kad su cvjetali bagremovi. /Sunce/ Ulica se ispružila od Mosalle do Fontane, sve zavodi ljepotom. Nudi se ulica beharom i mirisom proljeća, u bosanskoj kasabi, pokraj Široke Rijeke. Ulicom korača sunce; malešna koraka, ozarena lica, usana mednih. Nemoj ulico, među ostale zvijezde što po tebi koračaju, skriti…

Poeme u čast Leille El-Hišmaelle

……………. Dok Leilla zbori ……………. Ah, Opiše me obrazi moje Leille! Somunčića se rumenih još sjeća grešna duša – toplih – i čednih Ništa su nevenove latice, ništa su resnice nježne, naprama dodira njenih usana – žednih, ljudi, ljudi! U milovanju ih siromah noćas usnuh… Aman! Aman! U njena njedra opet – očiju mojih uteče glad. Što je povjetarac što šumu biba, tamo – amo – po Maloj Gori; Aman! Ništa je, naprama bibanja dunja – mirisnih – dok Leilla zbori, svijete, svijete. ……. Gerberi ……. Ne pjevajte vesele pjesme,,…

Grijeh siromašnog šejha

Pozdravi je plavi danče, nasmiješi se njenome zavičaju zoro divna! Prepoznati ćeš njenu plodnu postojbinu po huku široke rijeke kroz kapije jablanova, po žitnim ravnicama oko sitnih mahala, po rascvjetalim bagremovima i melečkim stazama njenih sestara i braće njene. . A ja ću lijepu muridu prepoznati po mirisu duše. Po šapatu njenih usana i bljesku očiju. Ona je moja cvjetna livada, moj vrt pun ruža, moja vječna pjesma. . Kad je se sjetim, svjetlost ispuni moju dušu. Ona je moja zora, moje mirisno biće, moje bijelo janje. Od milog lica…

Na Ivanje

Do popaska čuvasmo bijelo stado gorom, o popasku splandovasmo, . pa stadosmo mirisati jelove grane, onih vitih jela. . O Ivanju dirah njene kose, o Ivanju ona dira moje usne. . Kiti se livada mirisnim cvijetom, kiti se i ljubav moja. . O Ivanju ona me rakitinim prutićem vodila oko vrela, o Ivanju ja mirisah njenu nježnost… . Kad je vidjeh kako me gleda, srce mi zalupa jako, jako. . Moje se zjene proširiše – do sljepila, na Ivanje pamet mi se mutiti otpoče. . Jabučica ispod grla mi gore-dolje…

Pozdrav mrvici

Tvoje su riječi tople i tješe moje biće. Što to treba da se desi da se moja duša sauliše? Teško isprepadana i ucvijeljena nepovratno, nebasta joj se ni za slamku uhvatiti a kamoli ljubav provoditi… Nema meni zapisa prijateljice moja mila. Eh, stara vremena su dobra vremena; dobro bole, ne zaboravljaju se, a ne koštaju ni groša. Pozdrav od ludoga derviša, kroz svakoje vrijeme.

Tuga Hafizova

Mjesec je zrakama bunar zavodio, munare vjetru dove šaputale, uzdah se sitan noći obećao, tu noć, noć kad mu se ona na vjernost zaklinjala. . Sad u đulistanu s ružama samuje, zoru iščekuje ostavljeno štene; odnijela je sa sobom osmijehe, i sve ono što roba grijati umije nestalo je, nestalo je noćas u daljine, aman, nepoznate. . Od mehane svu noć se cika-vika čula, udario slatki grijeh vinom u sva zvona, dukatima zlatnim kafedžija vrti; A po stolovima kao po vatri živoj bosonoga đaurka pleše lamma badu. . Zavezala pamet…

Princeza s Javorove Kose

Kad bi u razgovoru koji put drugi konji spomenuli njegovo ime, ona bi divnom grivom sakrivala oči da joj ne vide proširene zjenice, molovane od ljubavi silne… Da joj ne vide sitnu suzu, spomenicu, da joj ne pročitaju lice. . Kad bi u razgovoru koji put drugi konji spomenuli njegove daleke izvore, ona bi pokraj potoka hodala po krugovima, žedna. . Ona bi posve izgladnjela gazila sočnu planinsku travu. Ne bi mogla progutati zalogaje… Ne bi mogla popiti gutljaj vode, niti pljuvačku, ne bi mogla. . Ona je samo mogla…

Što te nema

U ono zlo proljeće svi su nekuda trčali a ja trčati nisam mogao jer sam tiho volio nju. . Kud je bila dolina, pa kud je bila oblina. Kud je bila milina, i kosa za milovanje rođena. . Kud je bila gorsko jezero, i posavska zlatna žita, i osmijeh divni kud je bila, jedinstven dah i uzdah ponosan. . Volio sam je kad je znala blago zaječati na sred božjeg puta. Dok prolaznici prolaze, ona je tada tiho, od ljepote silne ječala…, i pokazivala mi prstom nebo, pa onda zemlju.…

U mlinu

Prve sunčeve zrake toga jutra Perun baci s neba na vodu. Zaigraše bisernim sjajem rosne kapljice i niske. Probudi se usnuli jaz i promeškolji, obradova se majskom suncu pa voda veselo krenu suncu u pohode. . Bljesnu u svoj svojoj ljepoti stari mlin, vrbe, odvažne johe i lopoči. Brze pastrve šmugnuše u sjenku, rakovi podigoše kliješta, žabe se prevrnuše u žurbi, bog Vales se povuče pred tolikom ljepotom u modre dubine i umiri se. . Stari mlinar priđe jazu, podiže teške karge, okrenu zasune, a voda se iz jaza sjuri…

Posavska poema (Rijeci bez povratka)

Toga jutra kupio sam u knjižnici knjigu omiljelog pjesnika. Magla je davila Posavinu, hladnoća je štipala obraze. Stari me efendija pozove na čaj, taman za rezu da uhvatim, al na vratima prije mene unutra šmugnu ona. . Otrese vlagu sa šala i reče mi nešto što ne čuh, u lice mi… Čupavi plavi uvojci se opustiše, zamirisaše prostorom i zarobiše mi dušu. Opčinjen joj u magnovenju pružih Gradinara, nepročitana, uvjet je da mi ga vrati, kad-tad, rekoh: . Tajno me ljubi najtajnija večeras donesi Gradinara predaj milu mi knjigu i…

Cvijet sa Zelengore

Hladan jutarnji povjetarac nosio je lagano pramenove magle uz katun. S istoka se rumenila zora. Sunčeve su zrake prvo obasjale božje pašnjake pa se počeše gasiti zvjezdani grozdovi na nebesima. Potom se Humski katuni u daljini rodiše iz noćne koprene pa planuše crveno. Sitne kolibe pokrivene šindrom k’o đerdani su se nizali ispod Trebove. Polovica planine veličanstveno je blještala obasjana prvim sunčevim zrakama koje su stizale odozdo, iz donjih svjetova, kao nigdje drugdje, a druga polovica još je spavala, mrak se još nije razbio pod Siljevcem, vile su kolale svoje…

Kružno je volio Ajku

Lagano je koračao kroz gustu planinsku kadulju što je opojnim mirisom mamila roj divljih pčela i bumbara pa su još od ranoga jutra dolijetale iz obližnjih visova. U travi se uvijek nađe života koliko i u našoj stvarnosti, ako ne i više. Mravi su presijecali sitnu planinsku stazu kojom su njegove bose noge nečujno gazile nisku travu. . Mravi i dugonogi pauci, koje su oni zvali putnici, išli su jedni uz stablo kadulje, a drugi niz stablo. Baš kad pomisliš da je ovaj sišao niz stablo i da će otići…

Na pojilu

Tebe nema, oko srca tiha čežnja gnijezdo svila; nije jutro osvanulo, to je tuga poranila. Na izvoru bistra voda pjesmu nježnu žuborila; piju srne i košute, ali ne pije moja mila. Ko te voli njega nemaš, sakrila mu jela lice; klikće sokol na visini, pozdravlja te, ljepotice.

Govor ptica – odgovor Drozda

Moje ime je Drozd, moje biće je gnijezdo nježnosti, moja duša je željna pjesme, ja sam princeza iz Drozdova Gaja. Kad bih mogla pjevati – pjevla bih samo tebi; kad bih mogla letjeti – doletjela bih na tvoje dlanove. U davno vrijeme sunca i mirisne ljubavi – u to vrijeme…, posvuda bijahu zeleni gajevi i posvuda se razlijegao pjev drugih ptica. Jedna ranjena ptica naučila me tada pjevati – ta ptica, štono bolna bijaše od ljepote silne, u njedrima…, pod krilom sam joj donosila hranu – ptici mojoj; u kljunu…

Oni ljudi što prođoše tratinom

Oni ljudi što prođoše tratinom… Stranci li su?, naši li su? Nevoljeni, napaćeni! Stranci su oni ljudi što prođoše tratinom, naši nisu, ali moji jesu. Od vruća kolača nitko ne gazi Velikom Kapelom, već od nevolje ljute. Ne prolaze bosonoge kolone od bijesa pustim klancima, sami od sebe, i što im se prolazi…, no je nevolja ljuta davno već pokucala na njina vrata; Kruha i igara! Sreće, sreće i radosti svake vrste duša hoće. Koji su ono ljudi što bosonogi gaze? Slana pala po Javorovoj Kosi, Bosonoga mladost gazi; Oni…

Ramazanska rapsodija

Sunce je naginjalo zapadu, pokloniše mu se rascvjetana polja suncokreta vrteći malešnim krunicama, snopita pšenica na povjetarcu kao poljubljena nevjesta zanjihala se u struku, . široka je rijeka vjekovima istim koritom tekla prema istoku, a tvoja ljubav tiho malešnim potokom, evo tu, tekla mi prema srcu. . Oči su se susrele s očima, bljesnuše na livadama mladosti u božanstvenoj pastirskoj igri eberečke; Eberečke! Ebertučke! Eber koga ćeš? Eber tebe! . Kratko bi se ponjušila dva svijeta, zatim ih je oblizala vatra dolje po listovima, prije samoga sudara s lancem života,…

Rajske biljege

Što bijah sretan onda, kad svi dani bijahu topli i plavi… i puno snova su bijele noći u dvoru mome izatkale; a u tim snovima privijaš mi se, kao s jeseni, kad zastudi; dok stari imam jaciju moli, lijeću džennetske ptice – pa male. Od silne ljubavi posve oslijepih u vrbiku pokraj široke rijeke, u toj sljepoći napipah smijavice, kao biljege dvije – iz Raja; Ah, ne ubijajte me tako jako, noći bez nje su hladne i duge…, a svi su moji dani – dani tuge i svi su dani…

Spušta se omaglica

Spušta se omaglica zaborava, hoće da pritisne moje biće. Hoće da odnese tebe u vječnost, da mi ne budeš mila ljubav, pa da te se više nikada ne prisjetim, tvoje mjesto u duši da popune drugi ljudi. Nema ja ništa protiv drugih ljudi, ali ja ljubim samo tebe. Kad vidiš dva mjeseca da hode istom putanjom, to sam ja otišao za tvojim šapatom. Nema me više – zaboravljaj me, zaboravljaj mene.