Teški uzdisaji…

Teški uzdisaji i tmurne misli, vuku se kroz mene, režu vene, boje u crno sve što je drago, traže od mene ovo duše malo. Podmukao osmijeh mogu im dati, jesam već jednom i sada ću opet, odavno duše u meni nema, ovo se tijelo za put sprema. Ne zna ni ono gdje bi da krene, i hoće i neće, krene pa stane, otvara ožiljke, otvara rane, moli sunce da više ne svane. Puno je ljepše u surovoj tami, ona nikakvu nadu ne pruža, uvijek je iskrena sa mnom bila, nikada…

Zamisli…

Zamisli da vrijeme može da stane, kada mu kažem kada poželim, zamisli da jutro nikad ne svane, dok miju mi lice dodiri tvoji. Zamisli da zvijezde plahe i tihe, svako večer za tebe se njišu, zamisli da na nebu, kao na platnu, predivne stihove za tebe pišu. Zamisli sada da sam kraj tebe, jer iako želim ne mogu biti, zamisli draga bar ovo veče’, jer znam da ću se u tebi opet skriti.

Noć bez tebe…

Otkucaji sata, odzvanjaju sobom, odavno praznom, odavno pustom, željezni zidovi odbijaju zvuke, odjeci pojačavaju paćenika muke… Ledene oči posmatraju tiho, suze niz lice, što kao oštrice klize, sijeku nježnost i kvare ljepotu, ali opet se osjećam sebi bliže… Bolni krici dopiru do srca, čiji su stvarno ne želim znati, strah me da će glava pameti željna, da to duša jeca, sama da shvati… Samo jedna slika u željeznoj sobi, se ističe na zidu kao da sjaji, toplotom, ljubavi, odiše srećom, nekom silom, jačom i većom, od sve tame što me…

Oprosti…

Oprosti za suze i tugu što stvorih oprosti sve što nije trebalo biti, oprosti što se od smijeha umorih i nisam imao više snage za kriti, sve one bodlje što trgaju dušu, ono prokleto sunce što vječito prži, isuši srce, ostavi samo oronulu stijenu. Oprosti za dane kad me nije bilo da poljupcima toplim popravim stvari, oprosti što zagrljaja snažnih osta’ ti dužan što ponekad pokraj mene ovo putovanje teško kroz trnovito grmlje i kipuća mora, ponekad se čini samo kao san ružan. Samo jedno oprosti uvijek za sebe ću čuvat’…

Koju pjesmu?

Koju pjesmu večeras će svirat’, koji dio tebe ludo srce birat’, da voli, da mazi, da čuva, da pazi, pokušat’ zaustaviti prokleto vrijeme, ovu predivnu ljubav da hladno ne zgazi… Ali ovu neće, dopustit’ ne mogu, boriću se čak i kad me obori s nogu, šta ću kad moram, kad imam samo tebe, kad u snovima tvojim pronalazim sebe… Zašto bih birao vrijeme da pišem, kada pored tebe sve loše brišem, ostaju samo ludi dječiji snovi, s tobom ne dolaze porazi novi, samo pobjede i osvajanje sekunde svake, opet hodam…

Četiri noći i jedno jutro…

Jeziva noć kraj promuklog klavira, molim za zvuke, da bude kao prije želim čuti tvoju ljubav kako svira, a ne u kutu tamu što zlobno se smije. Usamljena noć kraj sagorjele vatre pokrivač od leda i tuge me grije, pokušavam očajno da upalim baklje, mrtvi su prsti, ovo java nije. Čudna noć na postelji od žari, duša je jadna, opet je bijedna, osjećam srce kako lagano stari, ali tvog osmijeha svaka žrtva je vrijedna. Prolazna noć bez tebe je duga, otvaram oči i shvatam svoj sam, odavno je nestala ubojita…

Razigrani leptiri…

Magično plešu pod mjesečinom, dva šarena leptira opet idu do kraja, da lete razigrano na sve moguće strane, dok sve ne prođe, dok sve ne stane, na čarobne plesove opet će rado, trošiti noći, trošiti dane, dok sve ne prođe, dok sve ne stane.

Strasno jedinstvo…

Pitala si uvijek kako na svijet gledam, šta me to tjera da stihove pišem, znaš da ću tajne sve da ti predam, kraj tvog golog tijela strasno da se njišem… U zagrljaju vrelom osjećam plamen, što u meni jača dodirom svakim, osjećam u sebi uzavreli kamen, što u meni puca dodirom svakim… Poljupce spuštam na nježnu ti kožu, osjećam na sebi tvoje mekane prste dok strastveno stežem grudi ti čvrste… O kako volim da s tobom sam jedno, da sve granice među nama se gube, ovo što imamo svega je vrijedno,…

Za tebe…

Predugo sam bio pod nebom tamnim, nekom možda kratko, ali meni je vječnost, izgubljen, slomljen posmatram ljude, koji mi jadnu utjehu nude… Ali niko mi nije mogao dati, ono što željeh od posljednje riječi, i da sam imao sve, srce želi da pati, ovaj put ne može ništa da me spriječi… Da budem gdje želim, na rubu života, možda jesam na granici, ali šta fali, u meni vlada ta budalasta divota, satovi prolaznosti opet su stali, zbog te dvije ruke oko moga vrata, mekanih usana što uvijek su tople, anđeoskog…

Sjeti se…

Sjeti se… Besanih noći u kojim biješe ti čuvar, kao da si anđeo mali pao sa neba, moja pokvarena duša sudbine kuvar, u tom savršenom trenu imah sve što treba, da osmijeh se šeće po mračnome licu, kojeg bol i mržnja od rođenja krase, sjeti se kad si rekla da ne znaš sitnicu, koja ti treba da opišeš osjećaje naše. Sjeti se… Vječnih šetnji među krošnjama što čuvaše tebe, mirisa krasnih koji su me uvijek iznova opijali, kraj nevinosti tvoje čak uspjeh zavoljeti sebe, ali oduvijek me nešto iznutra grebe,…

Tužni osmijeh…

Prokleto jutro, tiho i tmurno, opet se pitam, bezbroj puta, a krvavo srce u meni je burno, zašto mi glava bez cilja luta… Ali dan je čudan, nije kao drugi, ovaj je poseban, razloga ne znam, danas ne otvaram vrata tugi, možda ću ipak danas da spoznam, srodnu si dušu, ideala istih, tužnih osmijeha i misli čistih… Vidim ono što nisam dosad, siluetu u kutu koja čudno me gleda, ako neću sada pitam se kad, želim da idem, ali glava neda… Nekoliko riječi samo joj reko’, ne da smo slični,…

Put ljubavi, put u zaborav…

Mirisna sjećanja što se šunjaju venama, ispunjena svjetlom i zaboravljenim sjenama, ostavljena da blijede, da iščeznu u zaborav, ali nikako da izbrišem taj topli zagrljaj. Dugo si željela čuti te riječi, bio sam tih ali ne mogu više, valjda ljubav ova slova piše, nema mržnje sad da je spriječi. Nazad u stvarnost okrutnu i hladnu, mržnju ponovo pali anđeli nude, prihvatam rado svoju sudbinu jadnu, valjda tako mora da bude…

Tamna soba…

Samo jedna soba bez trunke svjetla, ti opružena, tako opuštena, tako svoja, na kamenom podu, s osmijehom vedrim, kao da si na nebu, kao da jedriš… Prsti mi se šeću niz kukove oble, kao da sama k sebi ih zoveš, ka svome tijelu, ka svome biću… Od stalnih misli osta’ samo jedna, glupa je možda, ali tako je vrijedna, osmijeh mi baci na lice bez zvuka, mrtva je soba, mrtva je buka… Samo nježni poljubac na usne ti spustih, dvije riječi iz srca ispusti, hvala ti rekoh, hvala od srca,…

To crnilo…

Gledam opet i ne znam više, pokušavam da vodim poludjele misli, to nisam ja, ni moja duša, ne mogu vam reći tko ovo piše. Opet crnilo iz dubina se diže, dok dobro trune i nigdje ga nema, zlo čudno opet se sprema, da ide ka svjetlu, da puže, da gmiže, udari u tačku osjetljivu, meku, opet sam ušao u zabludu neku, ludilo teško, bez sekunde misli, opet sam samo kaput pokisli.

Sjećaš li se?

Sjećaš li se kako je nekada bilo, kada smo harali po nebima plavim, reci. sjećaš li se, dražesna vilo, kada smo uživali u stvarima malim. Ti poljupci vreli pod nebom tamnim, i ugrizi nježni, sve to mi fali, svi ti izmišljeni anđeli pali, opet nestajem, gubim se sasvim. Tonem sve dublje, ne znam kuda, gledam svjetlo kako se gubi, strastveni dodiri, a tako grubi, ove večeri ništa ne nudim. Sve mi uze bez stida i srama, ostade samo prazna slika hrama, u kojem se nekad molih za tebe, sada samo…

Umorno srce…

Izgubljen, zbunjen i prazan, razbiješnjen, kao dijete snažan, zamagljeno ogledalo, voli da vara, pogrešne slike, prečesto stvara, trudim se da mijenjam, ali ne mogu, opet ću popiti, samo jednu s nogu, doći pred ogledalo, istine suca, gledat propalu dušu, umorno srce, umorno srce, kako krvari, puca…

Prokleti romantik…

Trebao sam odmah, reći šta želim, žudio za dodirem, nježnim i vrelim, priznati ti sve, najviše sam htio, od straha u kostima, nisam smio, s mislima sam, na kraju sam bio.  Bezbroj riječi, lutalica lijenih, odavno umornih, odavno slijepih, opet pokušavam, opet strijepim, opet u potrazi, za istinski lijepim. Nijemi klavir, besčujni zvuci, izlizane tipke, pristaju muci, vječiti jauci, oni su jasni, bajkovito tihi, a prokleto glasni, ledeno hladni, a opet strasni, dajem se opet, dajem se sasvim. Bezglavi romantik, srca sluga, jezivo je hladna, ova noć duga, još jedno…

Slomljeni anđeli…

Bezbroj godina, polomljenih sjećanja, nema više davanja, nema više vraćanja. Nema više laži, nema više sreće, bezbroj nadanja, srce dalje neće. Voljeh strasno, voljeh snažno, slomljene anđele, voljeh lažno, voljeh iskreno, voljeh jako, slomljene anđele, samo tako. Slike perfektne, nikad ne vidjeh, ispucale rubove, toga se stidjeh, predajem se opet, bez trunke straha, po ko zna koji put, opet sam bez daha.

Samo još jednom…

Samo još jednom, neka laži krenu, neka slome srce, neka slome stijenu, neka me uzmu, neka me love, samo još jednom, ukradi mi snove. I tako sneno, razigrana srno, sklopij oči, poskoči hrabro, uradi to brzo, učini to naglo, nestani više, prokleta maglo. Samo još jednom, da sve stane, neka me nema, neka me traže, neka me paze, neka me zgaze, ako išta od boli, sad mi je draže.

Vrijeme…

Osjetiš li note kako venama teku, tjeraju krv da ide sve brže, osjetiš li u sebi sreću neku, ima li mi od toga išta mrže… Utihni tu hladnu, veselu violinu, vrati je u kut neka tama je uzme, ne želim u sebi tu neku milinu, zaustavi vrijeme, zgrabi to uzde… Neka stane, gdje će, dalje neće, nije gospodar samoga sebe, nije ni moj, ni moje sreće, jeste nas ali nije mene i tebe… Kad stanemo mi, ti ćeš biti, kupat ćeš se nadom u zorama ranim, kad stanemo mi, ja…

Lucian…

Uz zvuk gitare, rastimane, stare, miris sjecanja, napuknutih, blijedih, stvarnosti dodir, hladni i grubi, davola saput, sto ne stari, ne sijedi, prihvatam ime, od njega mi dato, pitam se zasto, kazem si zato. Bices Lucian, glasnik mene, nosis u sebi od rodenja sjeme, crnilo koje nikad ne vidjeh, osim u sebi, tamama vjecnim, saputnika imam, cinis me srecnim. Idi sada, unisti im nadu, pokazi im bol, koja tebe muci, reci im kako, mozes u trenu, razlogu pravom, da ih naucis. Pokazi im svima, ono sto jesu , nevazna tacka, nevazna…

Poruka tebi…

Bilo je dana, kad sam pisao priče, stvarao slike što pažnju su krale, bilo je dana, ali nema ih više, sve naše  rijeke, su odavno stale. I zašto misliš da biće bolje, jesi li slušala te hladne riječi, dušom si gledala demone moje, dio su mene, dio su veći. Nikada nisi vidjela tamu, u krvi mojoj koja me guta, što mijenja srce daje mi snagu, daje mi moć, istinsku, pravu. Priče o dobru čuvaj za djecu, svjestan sam žrtve koju dajem, idi sanjaj, bolje dane, sreću, to crnilo u meni,…

Rijeka života…

Povjetarac burni jezu daje, posmatram listove suhe i vlažne, kako niz rijeku koja ne staje, plutaju hitro niz struje snažne. Drže se hrabro na površini sjajnoj, iako su već zgužvani i stari, nadaju se prizoru bajnom, nadaju se i trče ka slavi. Drvo rođenja iza brda se skrilo, plutaju dalje, nazad ne mogu, hvataju se za kamenje silno, samo da dožive, još nešto s nogu. Vodopad spoznaje, već ga čuju, osjete buku kako ih zove, na sebi osjete tu strašnu struju, kako ih vuče, dok talasi lome. Vidim izdah, čujem…

Pali anđeo…

Spadoh sa oblaka, gdje lutao sam dugo, među proklete duše, da spas im nudim, želim im pomoći, spasiti misli, da pročistim krv im, za tim žudim. Ne dobih pažnju, u susret nitko, nije htio da mi priđe, dočekah još jednog saputnika svoga, sačekah ga, da u pakao siđe. Osjetih pogled čudan od njega, reče samo da u paklu nismo, osmijeh kiseli i ravnodušnost hladna, samo mu rekoh da dovoljno smo nisko. Sve je mutno, nema sjaja, nema želje ovdje da bude, otjeraj sve te noćne more, prognaj sve te uklete…

Zar naslov je potreban?

Sjećam se zvijezdi na nebu, mjeseca što ih je čuvao, sjećam se izgubljenih ljudi, i onoga što ih je pokrao… Sjećam se boljih dana, osmijeha i pjevanja, sjećam se pustih nadanja, glupiranja i sanjanja… A sada samo tu je prazna čahura, ostala da trune u ovom očaju, oduzeta od stvarnosti što nekad ga pratila, ali ona nas napusti jer je napokon shvatila, da ljudi su gamad da će sve pokvariti, prodat će dušu ako će vladati, ali ne znaju da će stradati, u sekundi, u sekundi će nestati….