Govor nepoznatog umjetnika

naslikat ću ti zrak i ti imaš pravo disati hranu ću ti staviti u želudac da ne moraš ni prstom pomaknuti gledam u tebe kistom popravljam već popravljeno lagano i strpljivo moje remek djelo pravit ću stope iza tebe da nitko ne bi pomislio da ne postojiš i držat ću te za ruku da me nitko ne bi smatrao ludom stavljat ću ti riječi i glasove u usta da svi vide da zapravo živiš   moje remek djelo moja prva prava slika oživjet ću te ponovo ću te oživjeti gledaj…

Kraj početka

sunce se probija pokušava mi milovati lice dopuštam mu gledam u mir slušam te povike tišine i stapam se nestajem u onome što će me pratiti cijeli dan   danas će biti vruće s vrlo malom naoblakom

Drvo u vrtu svijeta

stojim i čekam nije mi dopušteno pomaknuti se pokušavam ne vidjeti loše zakopčanu košulju ne želim čuti tihe razgovore i gledam vrijeme kako prolazi kako se širi oko mene pretvaram se da ne osjetim tihe loše mirise ptice dolaze k meni dolaze jer su mi ruke uvijek raširene kljucaju me skakuću drvo sam usred vrta svijeta ptice dolaze promatrati moj napredak dođu i odu stojim raširenih ruku čekam da dođu i da odu i sve se vrti u krug prezirem monotoniju kruga no moje su ruke uvijek raširene

U trenutku

još osjetim miris tvog poljupca stvarno ga osjetim potajni dodir na mojoj ruci ostaje kao nevidljivi pečat znak da si još uvijek tu pogled taj mali trenutak… vidim ga uvijek a ono što je tamo tamo negdje tamo duboko to ostaje.

Uspjeh neuspjeha

riječ. pogled. usne. malo čelo. dodir. miris. pokret jezikom. govor. tišina. samo tišina. tihi pogled. mali pokret. zvuk iz daleke zemlje. nepostojanje vremena. drugih ljudi. soba. manjak razuma. miris. miris. čudo. osmijeh. i zmijin ugriz.

Prije sna

zujanje jedn ekomarice glasni tik-tak hladni vjetar mi grubo pomiče zavjesu zvijezde kao da nisu ni postojale a ni mjesec pas laje razmišljam o značenju laveža trepere svjetla na brdu u daljini pokoji zvuk iz šume miris iz nepoznatog ona uzdahne u snu okrenem se i nestanem u njenoj kosi

Odustajanje

nekad samo odustanem od tjeranja srca na otkucaje dam mu na volju prepustim se slučaju i legnem u krevet pišem stvari bez poretka i smisla ne vidim ne mislim ne čujem ne osjećam nekad odustanem i od pokušaja disanja no sve se vrati u normalu odustanem i od sebe sve se vrati na startnu crtu i opet mi je bitno da cijeli sustav radi po planu do novog lijeganja u krevet

skrivam se

skrivam se iza nezamjetne utjehe sve je kao staklo ili ću razbiti ili ću se ozlijediti skrivam se i ne dam dodire pravim si kulu sve višlju i višlju ne želim da dođu ne želim otići skrivam se iza nezamjetne utjehe iza kratkotrajnog sna i velikih posljedica skrivam se po ladicama dokumentima sve pretvaram u staklo ne smije me dotaknuti ne smijem dotaknuti samo promatrati i diviti se tom depresivnom sjaju

Na sigurnoj distanci

ruke ti ostavljaju trag kao mirisi ljetne noći nisam sigurna hoću li moći hodati tamo daleko nisam sigurna ni da ćeš ti poigrala sam se sa srećom sigurnosti sam bacila mrvice naših mrvica stopala ti hodaju punom snagom koljena klecaju od nepoznatog ideš dalje idem dalje držeći se za ruke na sigurnoj distanci

Poziv na igru

ne znamo tko će kome sjeći srce igrajmo ovu igru predano kao djeca igrajmo ju kao skrivača i lovice sa osmjehom izvjesnim strahom od gubljenja strpljivo uporno igrajmo se grubo sa puno osjećaja egoistično s ljubavlju sebično sa žarom kao djeca bez žaljenja

Mirišljava kiša

kao svaka kap svaka kap koja padne koja padne na asfalt koja padne na svaki list svaki list na svakom drvetu   kao šum kao zvuk kao miris kao osjećaj kao svaki mrak koji je bio težak kao svaki šum kao njen zaostao miris   sjedenje u prozoru svaka kap koja dotakne svaki miris koji ostane sumorna ulica mirišljava na kišu na nju

Želiš li da čekam?

sjedim na rubu tamo gdje si rekla da zamišljaš da je jutro imam i košulju i raspuštenu kosu sjedim tu ti samo trebaš doći pojaviti se nestani za minutu nije bitno ja ću čekati na rubu čekati ću dok ne svane dan kada se pokvari čarolija jutra i kada ne dođeš ja ću nestati   za svaki slučaj ostavljam košulju za svaki slučaj

Neodoljivo nepostojanje

kad nebom zasjaju ruže ti ćeš reći – ruže ne mogu sjati ne vidiš sjaj ne vidiš okus ti si slijepa ti ne postojiš volim te ali ti u svom postojanju ne postojiš dopusti da te tako divno ne volim i da ti ne donosim ruže i da ti ne pišem više ti koja ne postojiš koja nemaš jezika pričaj slušaj ti prah ti iz očiju ispada dopusti mi da te ne volim pa ću te i dalje voljeti i donosit ću ti ruže tebi koja je tu dok mene…

Znam

znaš li da znam da nećeš odgovoriti da ćeš sjediti šetati i da nećeš reći ama baš ništa znaš li da znam svaki pokret koji ćeš napraviti iznenađenje je u tome kako ga ti dočaraš znaš li da znam i stvarno znam ono što nikad ne kažeš ono što kaže tvoje tijelo pogled disanje i znaš li da znam da ćemo jednog dana sjediti jedno nasuprot drugome gledati se u prazne oči iščupanog srca i zamijenjene duše

Boja Mećave

gledam u tihe kazaljke ideu točnom brzinom ravnomjerno sasvim očekivano sjedim cijeli dan pričam sa bojama šalicom papirom neću da te čujem danas želim ali neću umrljala sam si ruke bojama svuda po sobi ostavljam plave tragove ostavljam podsjetnik na dane trenutke osjećaje ostavljam podsjetnik na plavu, boju Mećave