Molitva

Sa sobom te gdje god idem nosim i od Boga tajno za te prosim da za tebe ima milost malu, da te čuva kad u duši rosi suze bole ko inje u kosi da te vodi k mome zagrljaju.   Sa tobom sam i kad sam sa Bogom pokoru mu činim jer sam sobom ponijela i ne mali dio tebe, da i mene isto čuva kada tama mi na moju dušu pada i kad opet gubim samu sebe.

Ima dana

Ima dana kao ovaj što je kad gubimo smisao udvoje Povlačimo svako u svoj kutak misao i jeku jastuče i deku Ima noći ko ova što bit će bijela zora najdulje kad sviče kad kroz prozor provlače se sjene te sablasti bijele jezive i nijeme Dana bit će i svanut će zore lutati će pogled kroz prozore srcem tražit neke nove pute puste ruke spuštene niz skute

PUTOKAZ

Drugi čitaše putokaze a ja ko u čudu, kao da cijeli svijet baš tuda ne hodi Krčih si staze put krša i šuma svoje vlastite pute ka valikoj vodi.   Drugi kupiše karte za jedan il oba smjera već ovisno o tom čem ih srce vodi Razbijenih koljena i krvavih stopala srcem platih taj put k velikoj vodi.   Treni uramljene sreće s puta kim svako hodi suveniri  snu snu o letu, slobodi. Tek za mnom ni trag u pijesku ne osta Ni lakšeg ni težeg načina ne osta.  …

Razbi se tišina

Razbi se tišina. Pade zvono sa staroga zvonika i taj zvuk prekide muk, otjera i olujne oblake nad gradom, da bi se isti vratili, kada se dole na jugu more zapjeni. Čuješ li, kako i ocean već bijesni? Tijesne su mu uvale i klanci i nisu lanci tvoji, ti, koji će zaustaviti ovu buru, ovaj orkan, na svom putu. Ne možeš više ništa učiniti do stati na dovratak svoga doma i čekati da vidiš kako će ona u trenu tu se stvoriti. Ona nemoćna, što zakone prirode ne poznaje, što…

Pruži mi dlan sudbinu da ti poreknem…

Hajde, pruži mi svoj dlan. Ukopat ću se međ tvoje linije života sudbinu da ti poreknem samu sebe da ti proreknem. Hajde! Negdje neko te(to jest ja) čeka zar ne bi volio znati ime joj i tko je jer kad sve se linije zbroje, nekako uvijek na kraju stoji ti ona(to jest ja). Hajde! Neće ništa da te košta Vidim ovo je neka velika ljubav a takvih mi je posebno  žao kad ne znaju se naći a mnogo to, kad voli te neko znači. Hajde! pruži mi dlan Ona je…

Riječi

Biraš riječi kojima mi prilaziš, pažljivo kao da se bojiš da oštrica nekog suglasnika ne rasječe nit što se oplela A ja već  odavno ne slušam riječi neg’ provirujem međ’ stihove i osluškujem dubinu tvoga uzdaha Grli me toplina između redaka pa bježim van na hladno Sigurno razmičem slogove pred sobom da se ne sapletem i ne padnem pred tobom Biraš riječi iza njih se kriješ Ranjivog slutim dječarca što se plaho privija uz moja bedra kao da će na njima tajne života otkriti i odrasti i bit će uzalud…

DOPUSTI MI…

Dopusti mi već jednom da odigram svoju ulogu da ti pocijepam košulju kad nađem crven trag Dopusti mi da poništim na što sam se zaklela nekada davno dok još bila sam i bio si drag Dopusti mi jer osjećam da nisi dobro rasporedio svoga života uloge ovo je život neke druge Dopusti jer mi je poskupo osjećanje, pomalo glupo da ti si svetac ove priče a ja ona kojom se ne diče Dopusti mi jer mi je dosta da stalno se s nečim mirim ni ti sa mnom, ni ja…

Kako, šta?

Kažu uvijek možeš vratiti što si jednom imao a ja se pitam koliko to” jednom” puta može da se ponovi. Rekla bi da puno vještija sam u tom, ne da te vratim nego opet izgubim. Koliko i šta to i kad uspijemo vratimo koje to još sjećanje nismo odbacili ko nepročitano pismo, koji to osjećaj još je vrijedan povratka na tračnice, unaprijed daljinom presječene? Šta ćemo sada kad prekinuli smo ćutanje reći a da se gorčina ne osjeti? Jesam li s tobom vratila i taj mučni osjećaj da ipak nećemo…

Za tebe svečani stol

Ljubav ne baca me na koljena ali bih voljela, jednom svojima dodirnuti tvoja. Neke sitne želje postaviti za svečani stol i zaliti dobrim vinom. Nema tu pohote, radoznalost tek i ljudska potreba da od raspoznavanja do prepoznavanja, bez smetnji od riječi zagrlimo se tišinom. Svi smo mi isti u riječima, gladni ih ili siti, ipak ne uspijevamo sve reći ćutanjem. Samo, nema mjesta između dodira naših koljena za lutanje..

HRAM II

Dozrelo je voće i za berbu spremni su plodovi žudnji naših. Odrasla su djeca u nama i opet smo se našli daleko od dvojbi i sumnji evo nas pričamo ko ljudi. Rascvale se mojih godina ruže. Čekaju da im se k laticama tvoje ruke pruže i upiju nježnost što rasla je za tebe. Sve smo spremili za ovaj čas. Ostavili smo iza nas sva kajanja i sumnje, na velika vrata puštamo si vjetrove strasti, da nas ponesu i za promjenu poharaju i te oluje.

HRAM I

Hram je, na mjestu gdje sam te srela. Naši su ga nedosanjani snovi izgradili umjesto nas. Svoj sam mu glas i vid prinijela kao žrtvu i postala nijemi lik, čiji krik nikada neće doprijeti do tvoga srca.   Ponekad navratim ali to je sve rjeđe. Posjedim malo, pokvasim suzom vjeđe i novčić za sreću bacim, kako bih ispunila želju, želju u nedjelu. Pa bježim kad shvatim da o tebi opet snatrim.     Sa početkom zime okovat će stope moje, rime. Svaka će htjeti ponešto o tebi, nešto da kaže…