Jučer , danas , sutra

Smrskano do kraja , iznakaženo zlobom , skriveno krinkom , ponosno sa sobom . Nad zemljom koja vrije pod noćnim svodom , natapa krvlju nevinih , svojim rodom . Da savjest mu dade , e kad bi moglo… bar mrvu duše možda bi pomoglo . Pa ovako čekajući trenutak taj , molim , otvori nebo , zraka mi daj…

Još dijete sam …

Još dijete sam … iako se bore igraju po koži , nesanica gdjegod hvata , tugu nekad nemir množi , zalupe se naka vrata . Još dijete sam … iako preživjeti nije lako , samo papir danas vrijedi , i često se pitam kako , što nakon toga slijedi . Još dijete sam … iako shvaćam , nije mi jasno , tek ovo dijete što se skrilo , što smije se slatko , glasno , vječno tu bilo .    

Buđenje

Zaigrala  zraka nebom poput leptira u letu , pa optoči toplinom svaku sjetu . I budi srce moje razigrana zraka , pod okrilje svoje topla i laka . Nestanu  u trenu tmine ,prokletstva , progna sjenu do blaženstva .    

Nada

Riječ  stihom  da  poteće nadolazećem  dobu , čovjeku da bi  veće srce , slobodu  robu . Tkali dobra mišlju u ovo  vrijeme , po  zemaljskom polju , dobra baciti sjeme .        

Tvoja ljubav

Tvoja me ljubav grije usne poljupcem poje pogled nježno mije stavljam ruke u tvoje . Svaki otkucaj srca što kroz život nosi , ritmom tvoga kuca u svakoj novoj rosi . Prolaze dani , noći , plamti ljubavni žar s tobom u vječnost poći nebeski to je dar .  

Buđenje

Blagosti kap osta krv tijelom vrije neće biti dosta gorke suze lije . Zamagljenost vida omamljenost duha sve krinke skida nestade sluha . Pelud blaženstva u visinama , čini prokletsva bdiju nizinama . Trenutak samo razuma , htjenja , odvest će tamo do uzvišenja.

Noć

Mjesec srebrnu paučinu  plete , zvijezde  trepere , svaka blista , ugodne oku pa misli lete tamo gdje ljubav je čista. Visinama vine se  olako sanjivo ovo biće , među sestre polako dok zora će da sviće. Mjesec srebrnu paučinu plete , zvijezde trepere , svaka blista , nek me se i sutra sjete jer uvijek biti ću ista .      

Zadnja mrva ludosti

Na rastanku kažem zbogom , ne pratiš me više tugo , već raspravih  sa sobom , mada trebalo je dugo . Jako puno obećanja ostade u ranoj rosi , zadnju mrvu ludovanja hladni vjetar sada nosi . Nasmiješene usne zbore odsad samo tvoje ime , krhko  tijelo da  odmore , zagrljajem ,  zagrli me . Kada duši vrijeme dođe da se među zvijezde vine , tiha svjetlost će da prođe još jednom s visine .      

To je sreća

Rosne kapi oko vapi , radosnice , na lice . Razvučene i rumene , usne smjele zaljubljene . Razigrani , zavezani prameni  kose nestašno prkose . I ostade tajna , javna . Što je sreća najveća …  

Zora

Mlada je zora , donosi dan , isprati mjesec na odmor , u san. Polje klasje ka nebu diže , zlačene trake po njemu niže. Potok žubori jutarnju pjesmu , umije sunce odraz u njemu. Pjevaju ptice cvrkut sve ljepši , godi i suncu pa im se smješi. Bude i mene zrake svjetlosti , ustajem biti u toj krijeposti.        

Kaplja tjeskobe

Tik do srca stegne , nemiri se množe , mozak  napregne da se misli slože. Oblak nepovjerenja , kaplje tjeskobe , oronula htjenja pljuskovi borbe. Namamila duga , razlila boje , ostavila  tuga tek obrise svoje.  

Mrve svemira

Vječnost ili pak trenutak , kako kome . Slučajnosti ili sudbe kad slome. Tek mrve svemira pod rebrima , i tako snažno bdiju životima svojima. Ipak male ,krhke , neuke ili drske , nauče jednom da ne budu mrske.    

Spokoj

Kad oko gubi sjaj dotakne ga tuga, tijelo pusti izdisaj ko’ umoran sluga. Žeđa duša spokoja iscrpljena kleči , umori je zlovolja izrečenih riječi. Ostade negdje sama tek na pola puta, pokraj dubokih jama dok shvati,da luta.  

Jednom kad odem

Ni treptaj oka , jecaj , niti smiraj dana, ni kiša , vjetar , zima okovana. Ni miris lavande, pčelinji let, cvjetnom stazom obuven vrlet. Ni ptice pjev u ranu zoru, igru zraka na prozoru. Ni poljubac tvoj zaboraviti ne mogu, on će me grijati i u grobu.

Zimska noć

Toplina doma slatka, pucketa vatra u peći dok teku ugodne riječi, noć čini se kratka. Stidljivo plamti svijeća, stadoh te zagrliti i nježno poljubiti, prožela me sreća. Udahnu mi radost oči, i usne tvoje kad dotaknu moje, mir i blagost.

Nek ostane

Tek što dobi ovu zemlju svoju nakon mnogo,mnogo ljeta. I  kad je sunce počelo viriti kroz oblake, i vjetar zapuhao odnoseći smog, i cvijeće stalo cvati lijepo mirisati, i ptice se vratile pjevati slobodi. I što je sad, dajte  mi mira. Dopustite da uživam, u ovom suncu, u ovom vjetru, s ovim cvijećem, s ovim pticama. Tek što dobi, ovu zemlju svoju, zar već drugom ja  je  moram dati. Pustite me,pustite da radim,svoju djecu hranim,dom gradim, dopustite da ostane moj, samo to tražim.

Korak po korak

Korak po korak koračaju za tragom svjetlosti idu, traže svjetlost da obasja im dušu ali uzalud traže,smrtnici su oni. Koliko još patnje,koliko bola crnih ljudi s osmjehom blijedim, u očima im suze na usnama smola, koliko još patnje,koliko bola.  

Dolazak jeseni

Zemlja miriše na jesenje kiše dok vjetar umorno lišće  njiše. Jato ptica obleti počasni krug, pozdravljaju jer idu na jug. I sunce je umorno,ide prije leći niti može kao ljeti peći. Jedino rijeka glasnije žubori, ostalo nekako uspori. Tiho,tiše, najtiše, sve proljeću uzdiše.            

I dan i noć

Na tvojim sam grudima usnula dok ti si skidao zvijezde, oko moga vrata poljupcima stavljao da se gnijezde. Osjetih onako snena da me ljubav tvoja grije, ispod zimskog, hladnog neba kako krv pod kožom vrije. Probudi me ranom zorom kada Mjesec ode spati, nježnim ću ti poljupcima svoju ljubav darivati.    

Najdraži

Sva blaga moga svijeta tu su mi pred očima, griju me osmijehom u hladnim noćima. Ni vjetar ledeni ne može ući, osmijehe tople k sebi privući. Kako veselo zovu me mama, nema trenutka kada sam sama.        

Put

Nemoć zavladala tijelom, svaka bora ima svoju priču, najljepše slike date zaboravu, sva življenja koja smo bili. Dušom se čuti zbilja, pogledi ne znače više, sami sa mislima ispunjenim ili praznim. Očekujući trenutak zbog kojeg smo rođeni, puta kojim smo vođeni , nadajući se da smo uspjeli. Svaki kraj donosi početak, ispisana stranica prelazi na drugu, put do raskrižja stiže, nove ceste bliže.  

Zagrljaj

Ne daj da mi oči suzu tuga da mi dušu dira, primakni me svome srcu ono će mi dati mira. Pogledom me nježno miluj, što želim,tad  ćeš znati. Kad usne na moje staviš i vrijeme će stati. Vječnost da potraju trenutci sreće, samo nam djeca ljubavi bile veće.

Svitanje

Labirintom misli bez vodilje na rtu straha, dušom poput golotinje, na izmaku snaga. Tek treptaj oka se čuje odjekuje o misli, silovito bruje raspete o niti. Zatim muk,tišina, cijela vječnost, nekakva tmina poput noći prije zore!