Sad vidim

Otpuhnuo sam stari zrak, I dopustio svježem vjetru da me čisti. Stvarno jesam.   I sad vidim, Da je ona nježan cvijet, Kojem često zaklonim sunce.   Nekad su mi ruke pregrube, Da bih je dotaknuo.   Želim dijeliti, A ima li svježe vode u mojim rukama, To ne gledam.

Tražim

Kroz maglu riječi i smijeha, kroz sitne kaplje opijuma, kroz zavjesu mutnih očiju, tražim.   Zvukovi upakirani u omot sreće, hrane gladna tijela, sive marionete što plešu s đavolom.   Pravim se da sam ovdje, ali on je ovdje; tražim već dugo, previše.   Presavijane minute igraju se satima, i postao sam dio razmazanih života, dok tupi udarac poraza, odjekuje.

Pogledaj

Pogledaj, i reci mi, Osjećaš li težinu? Osjećaš li ljubav zamotanu u celofan? Čuješ li kako se guši? Ne, nemoj se truditi. Trud je kao kamen što ga baciš, A uvijek na dušu pada.

Ponekad

Ponekad se male mrvice skupe, I maze se, maze među sobom.   Ponekad ih vidim, I ne treba mi tada, Peći da me grije, Sunce da me grli, Život da me ljubi.   Ponekad je to, samo ponekad.

Nestajem u vremenu

Ono što vidim kad sklopim oči, Je dolina sivog pjeska, Sama i beskonačna, Mrtva pustinja.   Ono što čujem nije zvuk, To je poderana pjesma o sreći, To je uzdah laganog vjetra, Što teške misli zavodi.   Ono što osjećam pod prstima, Samo je neispisani papir u knjizi o težini, Gdje se masne stranice preklapaju, A svaki pokret je kao val.