Znaš li da u svakom mojem stihu si

Znaš   li Da u svakom mojem stihu si Ali se još uvijek pitam Kako da ti priđem Da ne budem ono što želiš Već ono što jesam Kako da ti priđem A da ono najljepše u tebi ne zaobiđem Da misli svoje ne krotim prividom Da ih ne hranim slutnjama gladnim Da ne pužu nemoć bezglasno beztjelesno Kako da ti priđem Dok ranjeno srce čeka pred vratima jutra Da izblijede i nestanu njegovi mirisi i tvoji uzdasi Kako da ti priđem A da ne uvrijedimo riječ LJUBAV

Divljakušo nezasitna

Dekoltirana vrelinom divljih vriskova sebe U mokrim i još žednijim dubinama mene Tvoje nezasitno tijelo govori moć Nevjerovatnom lakoćom Manirom čarobnice pod velom tisuću i jedne noći Plešeš bujaš Mirise proljeća u ljubavni napitak ljeta pretvaraš Prelijevaš i zatvaraš ga u bočicu gladi Mokre note vatrometa Iz partiture mojih poljubaca Hraneći ih tobom Sve moje suše na klavijaturi žudnje zalijevaš Postala si moje sunce Što svaki dan izranja i uranja U more ljubavi i strasti Divljakušo nezasitna

Na klavijaturi ljeta

Ispod crvene čipke u tvojim očima Suton se razlio golim oblinama osmjeha Na klavijaturi ljeta Čežnja u buketu vrelih zraka sunca Njiše miluje i kroti Pjesmu krvotoka Te male nevidljive kapi izdajnike tišine u meni Što plešu kao svileni razigrani ježurci Samo tebi i meni razumljivu igru zavođenja Na sidrištu vulkana svojom lavom moju lavu vežeš Da bi tako sjedinjeni zagrljeni Tekli i vatrom svojom Plavili ti mene ja tebe Cvali kao užareni kameni cvjetovi I ugrizom strasti urezivali našu žudnju Toliko jako te želim I zaista me više ništa…

Zazviždao sam vjetru

Zazviždao sam vjetru… …Da legne uz moje noge Oluju u duši stisnuo izmedju vrelih dlanova U tvrdo ukoričenu knjigu tame svjetlost uselio Sjeo na hrid šutnje u sjene sutona obučenu I dok bijela krila osmjeha mašu i nestaju U tamo negdje dalekim galerijama horizonta Gnijezdim misli na rubu pogleda Gdje sam sakrio ključ sjećanja Na ženu u crvenoj haljini U mrežastim carapama i štiklama visokih peta Ispred zastora noći Što sve brže uranja u mokre dubine beskraja Zvižduk vjetra i oluja u duši Klize i struje slatkim mirisima na njenim…

Koračam iza jeke

Kroz otvoreni prozor noći Lice mi peru kasne kiše proljetne Jasno i glasno čujem bol Kako češlja i miluje Ritam mokrih otkucaja Ispod zvonika hladne utrobe neba Duboko u sebi Koračam iza jeke Što podmuklo rubi Oštricom zaustavljenog trenutka Crnobijela cvjetanja neizgovorenih riječi Na grubim zidovima tjeskobe Iz naručja prijetnji Iskradaju se oblaci teški Ruku pod ruku Putuju sve dalje i dalje Provlaće se i zalijevaju Vertikale i horizontale Ispod srušenih mostova sna Dok mi lice peru Kasne kiše proljetne Nestaje osmjeh djeteta u meni A svježe rane umornih oluja…