Odlazak

Novo jutro po prozoru lupa kažu da zora se budi čim otvorim oći snene golema tuga ispuni mi grudi U ustima okus gorčine što nosi mi novi dan? Bože, čuj me, ako postojiš daj da još noćas utonem u san Ja ništa više nemam a nešto sam, ipak, zvala svojim sve je nestalo, sama pustoš bit će da, ipak, ne postojim Suze su prije znale teći teške su ih s lica isprale kiše sada je toliko mržnje u meni pa, eto, neću da plaćem više Kuda da odem? Kamo da…

Zauvijek

Da li si me volio bar malo? Falila, dal’ sam ti, tamo gdje si? Dal’ još ti je bar mrvu do me’ stalo? Dok ljubiš me, more li te grijesi? Licima našim spuštaju se sjene Sad skupi komade prošlosti i kreni Nek puti te odvedu daleko od mene U postelju nekoj drugoj ženi Ne osvrči se zamnom, kroći Nek proguta me bol i tama Studen zebe gluhe noći Dalje, bez tebe, moram sama Dal’ da te mrzim ili volim? Otrov tvoj u meni još kola Odupirem se snažno lažima tvojim…

Rekao si ne

Kišne kapi po prozoru klize Suze ih moje uporno prate Znam, ljubavi, ne bih smjela Al’ opet, eto, mislim na te” Znam da me voliš, u srcu to skrivaš U gluhoj noći korake mi pratiš O toplim poljupcima mojim snivaš Al’ opet se drugoj u naručje vratiš Rekao si ne Mada si me želio Rekao si ne Noćima me sanjao Rekao si ne I na tome ostao Rekao si ne I oboje slagao San mi kadkad dođe, al’ to kratko traje Da mi ruka tvoja tople suze briše Što god…

Mokra pjesma

Ulice su mokre stojim ispod mokrog stabla naše sreće mokrim prstima milujem mokru koru u kojeg smo mokrim rukama upisivali naša mokra imena i onako se mokri grlili ispod mokrih grana skrivajući naša mokra tijela. Većer  je mokra mokrom rukom prolazim kroz već mokru kosu i plaćem mokre se suze sljevaju  niz mokro lice a mokre usne žarko žele dotaknuti tvoje mokre bar ove mokre većeri. Sve je isto kao one mokre noći samo nema tvojih mokrih ruku da me grle tvojih mokrih usana da me ljube tvog’ mokrog tijela…

Ne zovi me svojom srećom

Ne zovi me svojom srećom jer oboje znamo da tvoja sam tuga i nisam anđeo kojeg tražiš, u meni živi vrag. Ti ne piješ vino sa mojih usana to je otrov naše sudbine ja nisam vatra požude naše, voda sam koja je gasi. I nije bitno što govoriš jer rijeći tvoje ne čujem i nije mi važno kuda me vodiš jer putove naše ne vidim. Ne zovi me svojom srećom jer oboje znamo da tvoja sam tuga, tvoja sam ptica selica koja će odletjeti na jug.

Traganje

Gdje si cijelo vrijeme bio? Ja sam te tražila danima i noćima, osmjeh tvoj veseo i mio ljubav što živi u tvojim oćima. Tvoje tople ruke sam čekala, rijećima tvojim toplim se nadala, da ne postojiš sebi sam nijekala dok sam u krive ruke padala. Znaš, nisam sama provela jutra al’ sam tragove tvoje tražila budno, ako ne danas, naći ću te sutra znala sam da neće biti uzaludno. Moja su se traganja napokon isplatila sva prošlost se moja u trenu sad briše ruka je tvoja baš sve pozlatila a…

Prije no što odeš

Prije no što odeš na usnama mojim ostavi svoj trag poput šapata, nježan i plah. Zagrli me nježno da posljednji put na koži svojoj osjetim tvoj dah prije no što odeš. Prije no što odeš ispijaj me k’o vino i ne briši suze što niz lice klize. Ne pravdaj se, šuti, ne troši vrijeme, obgrli me još jednom, privi me bliže prije no što odeš Prije no što odeš reci da me voliš ako baš moraš, vješto slaži kako s tvojih usana zvuče te rijeći želim da čujem, molim te,…

Kojoj?

Kojoj si, dragi, u tišini noći dodirom suze tjerao u oći? Kojoj si usnama iste brisao -tražio njihovu smisao? Kojoj si otrov s usana pio? S kojom o sreći svojoj si snio? Koju si bliže privio sebi da ti je vjetar oduzeo nebi? Dane i noći kojoj si dao? Osmjehom svojim čiji si krao? Kojoj si nudio ljubav duboku? Zvijezde tražio u čijem si oku? Poljupci njeni u kasne sate možda ti na me sjećanja vrate možda ti suzama napune oći grijesi tvoji od predhodne noći.