Početak kraja…

Ne obazirem se na polu raspadnute viseće leševe dok tumaram popločenim tamnim putom bez ikakvoga vidljivoga kraja. Jezivim šapatom me dozivahu da im priđem bliže dok me krhkim mrtvačkim prstima grebu po mekom licu. Što se više približavam početku kraja, njihov broj naglo raste dok se pojavljuju iz sive izmaglice, a zvuk pucanja kostiju sve je glasniji oko mene. Probijam se kroz te stvorove, kao što se probijam kroz stvarnost. I sada napokon stojim na rubu početka kraja, na rubu skliske krvave litice iznad beskrajnoga mora. Ne vidim put koji…

Michael V1,,,

Moje ime je Michael i u svome bijegu i spasu, ja nemilosrdno ubijen sam, ali ne bojte se. Tužno je, i biti će, ali sada sam sretan. Dolazim iz disfunkcionalne i samorazarajuće obitelji, iako se nisam nikada osjećao kao da njima pripadam, u njihove hrđave gitarske žice sam bio zapetljan. Nakon što je otac ubijen,  protjeran sa ovoga svijeta, sa majkom šizofreničarkom i liječenom pijanicom, i trogodišnjim nevinim bratom, koji ovaj svijet ovakav ne mora pamtiti, krenuli smo na putovanje vlakom prema svjetlu, u novi i zdraviji život. Ukradenim i…

Michael V2…

Stotine opijenih, zadimljenih i znojnih odijela, svi jednaki kao i ostali, kao jedan, naguravajući se, svađajući se i vrijeđajući, pljujući se, izlaze kroz nakrivljena škripajuća vrata staroga vlaka. Niti jedan da stane, drugome da pomoć ponudi, već jedni po drugima gaze, gužvajući si ta siva odijela, uživajući u svađi i provokaciji, u tuđoj nevolji i patnji, tako ljušture te pune se. Brzim korakom svojoj rastresenoj majci se približavam, lovim brata za ručicu, i mičem ih od te proklete rulje, posjedam ih na izlizanu prljavu klupu, i bratu šapćem nešto na…

Kapljica…

Pljok, pljok, prozirno-bijele kapljice čiste izvorske vode, preko zelenog lista, o tanku mrežastu opnu paukove mreže, na površini mirnog planinskoj jezerca se razbijaju. Hu, hu, pa opet hu, u tami, obasjana samo sivom mjesečinom, dva velika oka bljeskaju, prateći joj svaki nečujni korak, kroz rosnu travu. Pljok, pljok, kapljice sa toplog jezika mlade srebrne vučice, o razigranu površinu vode oprezno kaplju. Sve glasnije hu, hu, bijela sova huče, šireći naglo svoja krila, da vučicu na opasnost, od zlog čovječjeg koraka upozori. Srebrna dlaka, na ono malo toploga vjetra zavijori, dok…

Bez lica…

Nasred ogromne, hladne plesne dvorane stojim sam, osluškujući distorziju sa gitare koja sama prebire po svojim žicama. Gledajući u razbijeni stakleni pod posut sitnim žutim pijeskom, dok čovjeka bez lica ushićeno i bolno trgam sa sebe. Crvena kisela kiša pere sa mene i starost i mladost, zvuk gitare pomalo u pozadini jenjava, dok olovkom zašiljena vrha, zapisujem posljednje stihove u bijelu bilježnicu i tonem u njih. Duh sam, eksperiment, i samo u išaranim hodnicima svoje mrtve poezije, siguran sam i slobodan.

O Facebooku…

–   Lajk ! ; sobom odzvanja klik truloga miša na neku pjesmu koju do kraja nije niti poslušao. Hipnotizirano, bez emocija na faci, lista, po ne zna se koji put večeras, sve svoje prijatelje, očekujući nešto. Iskreno se nadajući potencijalnoj osobi za virtualni seksualni odnos ili dopisivanje. –   LAŽEŠ gade ; uz glupi kiseli smajl na faci, odgovara mu netko ženskoga spola, sigurno nisi ni poslušao moje divne i duboke misli do kraja, ali zato mi lajkaš novu fotografiju da se prijateljicama pohvalim. Sva oduševljena, krvavih očiju gleda u podignuti…

Ljudska rasa…

–   Ne mogu više, ponizno pred vama klečim, ljudsku masku sa lica svoga trgam i za oprost vas molim. –   Za krv vas preklinjem i da nikada više njihovu kožu ne obučem vas preklinjem. Do kraja svoga putovanja uspio dođi nisam, moja namjera na pola je stala. U ovu rasu duboko sam razočaran, nažalost o većini dobro pričati vam ne mogu. Zaslužili moje riječi hvale nisu. Učiti i raditi još stoljećima moraju ili će im uništenje prije nego se nadaju, na vrata svojom vrućinom pokucati. Resurse koje posjeduju pohlepno iskorištavaju,…

Preobražaj by Dark Indigo…

–   Budi jedno sa svjetlošću, bjelinom, dobrotom i sobom. –   Budi TI i budi to sada, živi i pusti druge da žive. –   Probudi se, otvori oči – te riječi mi tiho struje umom i tijelom dok udišem mirisni zrak osluškujući samo tišinu i otkucaje svoga srca. Ispod mene je sve nebeski meko. Na bijelom oblaku sa povjetarcem u kosi nečujno letim preko predivnih zelenih i šarenih livada išaranim potocima hladne vode koji tiho žubore.  Potoci skladaju prekrasnu melodiju sa cvrkutima ptica i vjetrom koji se igra granama visokih i…

Kako preboljeti…

–    Crni vraže, kako da ju prebolim ? –   O, dječače od mesa i krvi ; njezinom patnjom ju preboli, istom mjerom ti njoj vrati, neka zlo i pakao iskusi, kao što bi svi trebali. Rukama snažno oko vrata ju uhvati, pa neka shvati. –   Ne čini li se to okrutnim za nekoga koga svim srcem obožavaš, za nju bih život svoj dao a ne oduzeo prokleti vraže. –   Onda si život svoj zbog nje oduzmi, u toplu kadu lezi i sjajnim žiletom preko svoje žile kreni. Kod mene…

Depresija…

Znoj se ispod koljena nakuplja, trbušni mišići se grče dok misao o razbijanju lubanje o zid, glavom odzvanja. Uz bolni vrisak, gužvajući plahtu rukama, kroz kucajuće krvavo srce metalne oštrice režući meso pronalaze svoj put van. Hrđava metalna kugla, puna neravnih oštrih i hladnih šiljaka kida utrobu, rasturajući prsni koš kotrlja se sporo i bolno prema zamrznutom umu, ostavljajući za sobom samo bezdan. Udisaji postaju sve teži i kraći. Potreba za kiselim kisikom postaje borba, dok pljujući krv, hvata zrak. Tama polako ispunjava svaki kutak prostorije, dok leži razapet na…

Odrastanje…

Joj, ne odrastajte, sa smiješkom i svojom čudnom gramatikom sada vam pišem, jer znam da se bojite, ali nemojte. Kuditi nikoga neću nit prava na to imam, samo ću o vama nekada pisati. Kao nekada dok ste svijet sa nižega promatrali, bez prednjih zubi zamazani sladoledom, ne bojte se opet osjećati tako, jer istina vam je to ljudi moji. Maštanja se nemojte više bojati, dok koračate betonskim ulicama i neboderima koje sada ravno u korumpirane i tamne oči gledate. Pustite kečap iz sendviča neka vam po skupoj košulji padne i…

Crni Gušter…

Crne zjenice prema zvjezdanom tamnome nebu gledaju bez nekadašnjega sjaja i iskre. Zaleđen je smiješak na porculanskom razbijenom licu, a obrazi nekada rumeni sada kao lanjski snijeg sjaje na sivoj mjesečini. Širom otvorena usta, zamrljana tamnom skorenom krvlju, dopuštaju crnome gušteru da napusti pokidanu čahuru. Sretan je, na hladnome crnome asfaltu, ocrtan bijelom kredom, okružen plavim i bijelim utvarama koje titraju na šarenom svjetlu. Nitko njegove misli nije znao, niti njegove pjesme ni crteže nije poznavao, misli tužno crni gušter, u mračnoj daljini gledajući u pokidane konce oko rasturenoga tijela.…

Višak…

Višak si i dok svojom skupom novom olovkom po komadu papira pišeš i šaraš, oslobađajući se nakupljenoga bijesa. Sve ove stranice kada slovima popuniš, bjeline kada ne bude, samo sivi tragovi, višak ćeš i tada biti. I kada pročitaš što si napisao, biti ćeš samo višak. Dok u mračnoj sobi sa slušalicama na ušima sjediš i pokušavaš nešto na papir staviti, ti si višak. Kosu svoju dok raščešljavaš, pred ogromnim zlatnim zrcalom, promatrajući svoj lažni odraz, višak si. Kada napokon prestaneš o ovome postojanju razmišljati, kada se oslobodiš prošlosti i…

Usamljeno…

Dok stojim okovan mahovinom u vremenu, ja čuvam te. Moje mrtvo hladne usne govore volim te, dok još u meni te riječi bolno peku i daju nadu razorenom tijelu i duši. Nakon svega samo te riječi ostaju, riječi koje klize niz obraz u toploj tekućini. Oči te mole da opet zajedno gledaju svitanje nove zore. Suze na mome licu više ne kapaju iz istih razloga kao nekada, nisu više sretne ni lagane, nego teške kao sva patnja svijeta zarobljena u jednoj kapi. Naše zvijezde koje sada sam promatram su izgubile…

Početak…

Njihovo vrijeme dolazi, sve su jači. Bliži se čas. Čuvajte snove. Rame uz rame, vjetrom u nemirnoj noći nošeni, u vatri rođeni, a ubojstvom, krvlju i ratom odgajani opet će stajati. Predvođeni bijelim oklopom i ovaj planet će pokoriti, naše vrijeme ukrasti, a ljude porobiti. Razbacani vremenom, dimenzijama i raznim svjetovima oni su prognani zbog zla svojega. Nikada zajedno kročiti neće, im je rečeno.   Sada pomoć samo od NJIH stići može. NJIH šest sa sedmim se ujediniti mora, dok troje novorođenčadi u isto vrijeme rođenih osam godina navrši. Dvije…

O ratu…

Htjedoh vam o životu, smijanju, pričanju i svađanju, o ljubavi i suncu pripovijedati, ali samo ću vam o smrti i tamnoj tišini šutjeti. O smrskanim lubanjama u hladnim tek smrznutih krvavim lokvama okruženim praznim metalnim čahurama nedavno ispaljenih metaka. Pripovijedati ću vam o tim lubanjama kojima je nekada topli život strujao. Šutjeti ću o njihovom smijanju, pogledima, osjećajima i životu. Pripovijedati ću vam o mrtvačkim prstima koji vire iz hladne, tvrde i smrznute zemlje okupanima kapljicama jutarnje tihe zore. O prstima koji pokazuju prema beskrajnome nebu, prsti onih koji su…

Facebook…

Kroz kosu ste si prstima prolazili, usnama usne dodirivali na svježem mirisnome povjetarcu, nogama u mrzloj vodi do koljena. O tome sada samo razmišljati možete dok omotani plavim pipcima od jedinica i nula izgrađenih, tonete u duboko plavetnilo. Mišićave plave ruke prošarane venama kroz koje život ne teče već struja i laž vas vuku, kidajući sa vas ono što jeste. Sitni balončići vašeg posljednjeg zraka na krvavoj i masnoj površini početak je vašega kraja. Prema spiralnoj bjelini ste se uputili, a sada samo u tami tapkate. Istrgnuti se više nećete…

Misli…

U gluhoj tišini svoje unutrašnjosti i sobe u mrklome mraku okružen bijelim kristalnim svjetlucavim zidom, sjedim na podu. Obasjan mjesečinom, prekriženih nogu i ruku i širom otvorenih očiju promatram crne siluete misli sa druge strane kristalnoga zida kako se zabijaju o njega ostavljajući tamno krvave tragove. Grebući ga kandžama, svom se silinom zakucavajući, pokušavajući doprijeti do mene smijući se svo vrijeme. Crveno krvave oči crvene moj bijeli prostor penetrirajući u njega, crnim šakama razbijajući sve što je ostalo, a vrištanjem i jecanjem tjeraju u bezdan moju gluhu tišinu. Kao ogromne…

Održavanje na životu…

Zašto me želite razapeti na hladni metalni križ ? Zašto mi želite zabosti vaše hrđave sanjive igle u krvotok i održavati me na ovome životu ? Zašto želite da mojim tijelom struje isti snovi i želje koje kolaju vama ? Zašto me ne želite pustiti da se napokon probudim ? Dosta je lažnoga smijeha i pogleda, upravljanja mojim tijelom i umom. Dosta je igre trbuhozborca. Ne želim više igrati po vašim pravilima. Dosta je otrovnoga dima koji nagriza oči i um. Ne želim uspjeti na vaš način, niti visjeti na…

Zašto me ne voliš…?

– Zašto me ne voliš, upita ga ona tužnim i sramežljivim pogledom, gledajući malo u njega pa u pod. – Opet pričaš iste gluposti ; smješkajući joj odgovara. Taj njegov smješak njoj užasno diže tlak i nervira ju takav stav. Ali ona ne vidi svaki njegov pogled upučen njoj, ona nezna sa kolikom količinom ljubavi i žudnje ju promatra, ljubi i miluje. Nezna da bi za njom krenuo u pustolovinu neviđenih razmjera, da bi preokrenuo svaki kutak ove zemaljske kugle i njezine vrele unutrašnjosti da ju pronađe. Da mu se…

Change of Heart…

Njezina bosa stopala koja su nekada koračala beskonačnim zlatnim pješčanim plićacima i mirisnim livadama, sada tumaraju hladnim i grubim asfaltom. Toplo pulsirajuće srce koje je nekada kucalo za uzdisajem mišićavih konja, sada usporeno kuca za metalnim skulpturama straha, laži i očaja. Nekada izgovorena istina sada je laž, progutana riječ, hrđavi žilet koji polako reže utrobu. Oči koje su davno hipnotizirano promatrale vjetrovite šume, nebo i mora, sada su ugašene natečene kugle koje sa mukom gledaju visoke siluete kroz oblake dima. Miris tek rukom iskopane zemlje i pokošene trave izgubio se…

San…

Njegova sivo bijela dlaka obasjana mjesečinom lagano vijori na povjetarcu koji dopire sa napola otvorenoga prozora u njezinoj sobi. On sjedi u tamnom kutku promatrajući ju žutim očima dok ona sniva snove o njima. U snu je on i u javi, na pola u oba svijeta da pazi na nju, da joj se nešto loše ne dogodi. Osjeća njegovu prisutnost u svjetovima i samo sa smiješkom sigurno nastavlja sanjati beskonačne zelene livade prekrivene raznovrsnim šarenim cvijećem. Pleše među prijateljima, krdom konja i orlova koji lete oko nje vođeni slatkom melodijom…

Početak Kraja…

Ne obazirem se na polu raspadnute viseće leševe dok tumaram popločenim tamnim putom bez ikakvoga vidljivoga kraja. Jezivim šapatom me dozivahu da im priđem bliže dok me krhkim mrtvačkim prstima grebu po mekom licu. Što se više približavam početku kraja, njihov broj naglo raste dok se pojavljuju iz sive izmaglice, a zvuk pucanja kostiju sve je glasniji oko mene. Probijam se kroz te stvorove, kao što se probijam kroz stvarnost. I sada napokon stojim na rubu početka kraja, na rubu skliske krvave litice iznad beskrajnoga mora. Ne vidim put koji…

Dok on umoran spava pored tebe…

Kada on zaspe umoran pored tebe, u toplini vaše postelje, a ti ostaneš sama sa svojim mislima, hoćeš li me se sjetiti. Hoće li ti naša maštanja proletjeti tijelom i umom dok ti se oči privikavaju na tamu i polako pune toplim suzama, koje ti isparavaju na hladnome licu. Jedna utroba sa dva kucajuća srca, isprepleteni prsti na rosnoj travi i naše oči koje prate iste oblake na nebu, to smo bili i ostali. Iste smo snove sanjali a sada se samo tamo srećemo, potpuno nesvjesni toga, kao Romeo i…

Matrix…

Dok se topla voda polako crveni od guste krvi iz mojih poderanih vena, probijam se kroz plastične zavjese beskonačnoga hodnika, punog debelih željeznih vrata ispisanih binarnim kodom. Slankasta para nastala isparavanjem vruče krvave vode, puni cijelu smrtno tihu kupaonu te magli ogledalo na kojem su sada samo tragovi ruku i kapljice vode koje klize niz to isto ogledalo i sa zidova. Kiseli je miris željeza i izlaska u toj sparnoj prostoriji. Mišići, žile i um potpuno su se stopili sa vodom, relaksirani do kraja, uzdasi postali sve kraći i mirniji…