PRESTAT ĆU DA PIŠEM PJESME

Prestat ću da pišem pjesme Previše toga govorim Želim ostati na obali Sunce prejako sija Ponedjeljak je Prestat ću da pišem pjesme Mogu ti pokloniti i nešto drugo Mogu sačekati da me poželiš Mogu govoriti o bilo čemu Prestat ću da pišem pjesme Pronađi me sa druge strane oblaka Ongo što liči na uspavanog medvjeda Kad izađeš iz kuće desno Iznad prodavnice Tu ću da brojim zvijezde

SAN

Jednom ću se pretvoriti u more Moja će sjećanja postati magla Moja kosa povjetarac Moje ruke stijene za ptičja gnijezda Moje noge korali koje bereš U šta ćeš se ti pretvoriti? O čemu ćeš misliti dok Nosiš moje noge Koralnu ogrlicu Na svom vratu

Umjesto poklona za rođendan

  Za S. J. Jednom ću ti napisati pjesmu. Pravu pjesmu, ne ovu jednočinku, isprovociranu kasno ispijenom kafom, cigaretama, Cohenom i mojom polumračnom sobom. Nikad mi nije dovoljno svjetla. Ni mraka. Sve je na pola. Zato nikad i ne znam kada zaspim i kada se budim.Jednom ću ti napisati neke lijepe riječi. U mali crni rokovnik ili negdje drugo. Vježbat ću danima rukopis i isprobati sva nalivpera svijeta kako bi riječi ostale urezane.Jednom ću te odvesti na sva mjesta o kojima sanjam. Jednom ćemo plesati na mostovima i kejovima. Jednom…

Večeras II

Pisao bih večeras o tebi. Sjedila si na ogradi mosta i razgovarala sa galebovima. Mislio bih večeras o tebi. Pokazivala si kosom pravac vjetru. Ležao bih večeras kraj tebe. Majevi su postajali ljubomorni na tvoje ruke. Hodao bih večeras kraj tebe. Gledala si kako nebo uspavljuje sunce. Sanjao bih večeras o tebi. Željela si biti čuvana i slobodna u isto vrijeme. Pisao bih večeras o tebi. Kao da nikad ništa više neću napisati.

101

Tada se: budim, ustajem iz kreveta, tražim naočale, pravim kafu, gledam kroz prozor. Vidim: nebo, sivo, zgrade, sive, magla. Jutro. Prekida me zvono na vratima. Otvaram. Nema nikoga. Čitam Nikolaidisa na WC šolji. Čitam Nikolaidisa u dnevnoj sobi. TV: rat, glad, rat, siromaštvo, rat, poziv na rat. Bježim u svoju sobu. Gilmour. Odjeci. Napolju: buka, strah, poziv na rat. Ispočetka. Fragmentalna dramaturgija googlanja i forumašenja. Ukrug. Strah, misli, strah, nema misli. Društvene mreže i društvene aktivnosti. Smijeh. Odglumljeni smijeh. Kafa, alkohol, cigarete. Kašalj. Mučnina. Nema sna. Lice. Lice. Lice odlazi.…

Priča advokata N.

Advokat N. ima prostran ured u glavnoj gradskoj ulici. Advokat N. ima na stotine klijenata iz cijele zemlje. Advokat N. uvečer ide kući, poljubi ženu kojoj je ime odavno zaboravio, pomiluje djecu kojoj imena nikad nije ni znao, i legne u krevet. Tad, u noći, u mislima samim, advokat N. i ne zna zašto mu je svaki san isti. Ne zna koja to tama iz njegovog trbuha hoće napolje. Advokat N. zna samo kako se zove i kako je izgledala djevojka koju je volio, nekad dok ju je volio. Ne…

Saga o gospođici iz postmoderne

I Možda meni već pomalo i smeta vaša uporna sposobnost da me svaki drugi put namamite, a svaki prvi natjerate da vas mrzim. Gospođice, neću lagati kada kažem da vas volim. Lagat ću kada kažem kako i koliko. Baš isto ćemo da zvučimo, dok vi stišćete vašu cigaretu, a oko našeg stola zvižde elektronski uređaji za ometanje razgovora. II Možda smrt dolazi u augustu. Nisam ga nikada volio. Nije dobar za ljude koji vole da ostaju na jednom mjestu. Dobar je samo za jazz. Dovoljno je veseo da možeš svirati…

Povodom djevojke iz reklame za šampon

Amni Dervišbegović S vremena na vrijeme poželim vjerovati kako mogu razgovarati sa čudima. Sa djevojkom iz reklame za šampon sa nekog TV shop kanala. Sa prirodnim pojavama koje ću večeras gledati sa svog prozora. Sa mojim osamnaestim spratom sa kojeg silazim, i na kojeg se penjem ko zna koji put. Da ih pitam za savjete, pitam kako, o kako još jedan dan da učinim svojim. S vremena na vrijeme poželim vjerovati da razgovaram sa tim danima. I ništa, ništa me ne umara.

bez naslova

Treba se prouditi i shvatiti da ničeg, ustvari nije bilo. Kristalne čaše na stolu i rasutog pepela. Zgužvane posteljine. Treba se susresti i zaigrati neku igru što ne znamo kad smo je započeli ni kad ćemo je završiti. Treba se sjetiti kad u mraku sobe zazvoni telefon. Nježni zvukovi i hladna crna slušalica. Treba se pokriti plahtama sjete i zaboraviti da ikad je duša gledala. Osmijeh skriven u snu. Treba se uliti u more bez straha od novog, bez sjećanja, bez misli. Samo noć i dan i noć i dan…

Da je opet 68-a

E, da je opet 68-a ta divna godina crvene boje kada smo znali reci ne pogazenim idealima da je opet 68-a ne bi nasi stari rekli pusti ne bi nasi mladi govorili jebi ga, dobro je e nije! nit je 68-a nit je dobro! ali mene niko nece kupiti meni nece moje godine, ljubav, pjesme, Tebe mi nece kao kusur odbrojati ja ne dam svoju 68-u al dzaba kad begovi bosanski znaju na sve samo reci jah i ne ustati ni da se protegnu gdje je sad njihova 68-a zatrpana…

NA OČEVOM GROBU

Drhtavom ručicom dijete spušta ružu Na ploču kraj imena koje mu ne znači Mnogo. Jednom će se i ono sjetiti Zašto mama ne da sjesti na tu Prašnjavu stolicu i zašto na prstima treba Hodati dok otac spava. Sad gleda u Ploču, sriče slova i upitno gleda majku, kao „Jesam li dobro pročitao?“, ili „Kad ćemo kući?“

Nevidljiva ti

Razgovaram sa nevidljivom tobom i spominjem ti cudne neke stvari. Opet citam Mesu. I vlati Withmanove trave me opet podsjecaju na tebe. I ne znam koliko dugo to traje. Snovi se opet gomilaju i ne daju mi da spavam. Mirisi boje zrak. Tvoje me usne golicaju. Jos nismo zavrsili a jos smo na pocetku. Trebace vremena, moja nevidljiva ti da zrak ponovo primi boju tvojih ociju. Puno je u njemu. Tezak, mek. A lijep. Draga moja nevidljiva, u gustim ulicama opet lutaju nasi obrisi i samotnom tisinom druguju i odmaraju…