Palac

Palac Najaci je u svoga roda, kud on – za njim i njegova noga. Palac ima svoj pravac, nokat mu kisobran, malo staromodan, carape dere, ak pisam stojecke, on prvi najebe. Palac ne voli kad tisno, pa stisne ostale u cose, nek se u p.m. nose, on je u cipela kralj, kad nes na cipele padne, on opet najebe. Sad ga gledam, on mene – i njega ljubise usne zene.

dakan

Budenje U red su stali bogovi i kraljevi da vide moga andela dok spava. Rastjerao sam olos i legao pored tebe… oni ne znaju kad se dan u noc pretapa, dan oci otvara. Jutrom oci kad se pogledaju, grla mmmm izuste, tijela se nevino blize jedno drugom, a sunce oblije toplina… pa onda eksplozija. Ruke se sire, usne dodirnu, noge se umotaju, deka na pod pada… pocinje dan.

na nas dan

na nas dan     na nas dan kad si se probudila grijalalo je sunce, nebo ka tvoje srce cisto, umila si lice, pa kafa. Sve videno, al opet…   na nas dan otvorio sam u 5 oci, pojeo sendvic i jogurt, pisao, popusio jednu, bacio oko na sovu, spava ona, pa zaspa opet i ja. Sve isto, al opet….   u grudima drugacije. danas ce se nac tice iz carsije, da se ljube…        

da nema

Da nema trena     zbog kojeg izgubis dah, pa osjetis vjetar dok ti prica rijeka, mjesec izgleda kao neko, a neko poleti kao leptir…   da ti i zimi bude toplo, kad neko okom, a ti skokom, a oko mijenja boje, kad ga volis vise nego svoje…   da nema… zvao bio se “nek me nema”.        

hotelska soba

zalutali u bezvremenskom prostoru, svezanih usta, pretvoreni u sliku divljih pokreta… oko nas gmizavci u vjecnost izliveni, krici pretvaraju sliku u vedrinu, izvanzemaljskoga svijeta… Stvarno, cudna ta cetvorka, ona ozivi i kad joj kec naizgled smeta.

dusa

na tvojim ledima cudna tetovaza, u tebe tuga, strah i strepnja u vene se stisli, ne daju dusi da dise…   …u mene saraju gliste, kao svih mojih grijehova biste, traze zraka, a dusa nije toliko jaka.   dva ispita u tmine, jedna sjena i vodoravna sjena njena,   na lusteru grudnjak, kao dva oka, iznad nas drijema.   cudno, dvije duse, a kao jedna.     zeljko dakovic

nista lakse

Nista lakse nego rijeci, pod hladnim nebom bojiti duginim bojama, zaboravljen osmijeh bludnice u strahu brisati, i sve sto je lijepo sebi upisati.     Nista lakse nego poraze kao nekad poglede, tintom u zaborav staviti, sve one misli na papiru odsanjati, i voljeti, i ljubiti, il umrijeti. Nista lakse…   Tako je lako reci: “nocas moram biti jak”, dok umoran od stida gasim jos jednu u nizu na pola dogorjelu ceznju i razbijam strah pretvarajuci dan u mrak. Nista lakse.   Sve mogu…   izmedu redaka odspavati i utjehi…

bijeg

Da l`zbog zene il`zbog svoje nevjere, na plocniku suza sjedi covjek praznog pogleda.   Bezbojne oci ne vide, iz supljih cipela smrad izvire, da l`zbog polozaja zvijezda il `mjeseca, taj cudak i previse pije.   Da l`zbog nestretog djetinjstva ili laznog prijateljstva, ispruzena ruka moli, druga flasu stiska, danju drijema, noc mu je bliska.   Kao kamen prema dnu u mutnoj vodi, tonuo je u zaborav tamo gdje ni suza vise ne boli.   netko ce reci, on je saka jada, da l zbog zavisti il gluposti, taj covjek pred…

neka sudi

Leda jos jednom nisu izdrzala teret mojih misli, nit vrela voda sapra Madam isturenih grudi …     ni pravo svakoga, da bude netko drugi, nit u Hessea Stepskog vuka… u njega svi jos zubi.   toliko je bila tuzna ta scena druga da pjesmi ka ukras sluzi, pa gutam Ibuhexal, nocu teturam a covjek u nje,       neka sudi…         Z.Dakovic  

dio korjena

  bili smo u jutra dva pijetla, izmisljali prizore o nama, ti si perom urezivala trag po nebu, ja mjesec kljunom, direkt u venu.   dva jezika skladno stopljena u poljubcu, a u prici svaki sebi vuce, dvije glave lude u slova B, rijeci nama poznate, do bola muce.   ljubav – koju glasno prizivamo kad zapne, vrijeme- umjesto cekanja i cutanja, oprost- danas i nije od nekog znacenja, vjera- e ona je stvar svemira.   a da, postoji i svijet snova, tad svada je samo dio korjena, tad glupan…

lutka

presla je sedam tisuca milja, i gazena i voljena je bila, od carice u rusiji cesljana, u zambiji od djecaka slomljena srca gledana… ja je vidjeh da stopira, promrzla i gladna, veli da je djevojcica zlatna, i djevojcici treba biti data… ne voli mrak ormara, ni da joj kidaju ruke i gaze srce, slaba je na hrani, voli da se kupa u kadi…   pricah joj o tebi i medi, o jastuku gdje sanjaju se snovi… dalje znas,u tvojoj je sobi.     zeljko dakovic    

nevjera

kroz misli prosla je lako, ta rijec grublja od obecanja, dok stopljeni u zavjeri lebdjesmo kroz noc, ona tako pozudna a ja mirisan kao blud,   iznad nas samo postovani postenja sud.   spava…       zeljko dakovic

obicna pjesma

sasvim obicno kroz mrak je hodit, slabicu sa krunom, heroju za plugom svoj puk put zvijezda vodit.   neobicne li svite sto za pjesnikom kaska, jedan upravo mjesecu kapu skida i ulicnoj lampi sasvim obicno laska.   z.dakovic

prsta dva

U potrazi za patnjom koja cini jadnim al spremnim da umrem, slusah vjetar, jedinstvenog mu u snazi piska, kako dise, te podigoh ruku i dva prsta, tu jedinku razdvojenu kao stranice neispisanog lista. Na jednom Andeo, koji ponekad svrati, al u snovima neumorno prati, na drugom okov zlatnoga sjaja i godine umorne, vjecnost, vjecnoga pada. U potrazi za istinom koja cini jadnim al spremnim da volim, umrijecu za obadva. I jedan i drugi u stisnutoj saci, jedinstveni, sam opet, samo ja. Zeljko Dakovic

tek stih

Nemoj djevojcice da ti pjesnik vrti misli …i po usnama stihove da pise,   on samo u svoje srce viri, i u kapima kise suze vidi…   nedaj da se igra uvojkom kose i zvijezde da ti skida   on njih vadi iz rukava, njegovo nebo je u srcu, pusta strava     pusti ga,     on samo covjek je u bijegu, da je zaboravi i bosih nogu bi po snijegu     zeljko dakovic  

kapiras

Kad covjek spava, on upravo kroz vrijeme vremenu danak vraca, potiho sa sobom razgovara i bozanskih tragova slijed skupo placa…   kad covjek sanja savjesti savjest vraca, i svira sonata od placa, i pruza korak, sve brzi i brzi do srzi je pun krvi, I granate I vatra I nema sutra I jebes jutra   Kad i Budenje nije spas, nego sna na uzdi bjesan glas… dizi se, moras, crkni, bori se…kapiras ?     zeljko dakovic

vrijeme

dosadniji od dosade… i to ce moja draga poreci, al nema rijeci.   otisla da dode, u tegli slade od slatka slatko, pa zaboravi kako kad cekas, u zaboravu vrijeme kratko…     nebu je sve jasno, mracno i ruzno ceka mjeseca, da ga obuce u zuto…     meni je za mnogo kasno. cekam dane i kad su daleko, od dana samog dalje…svaki za sebe, al opet svaki nesto daje.       zeljko dakovic

pauk

Putem do prezira na dan hoda da budem silan, stadoh mirno i progutah slinu , mojih saputnika na iznanedenje izvadih srce i pretvori u glinu. Izmedu ociju buljim u nista, sa prstenom potamnio komadic mene, ostadoh gol na rubu vene, mojih saputnika na iznanedenje brojah kretene. Napokon granu i sunce moje pored mene srce rece: neboj se moj pauce, u pola tebe covjek jauce, jauce, pa skakuce u bespucu sanja put do kuce.

nikad svoj

Tamna ljudska oblicja uokvirena u pogrebnu svilu ispustise uzdah, bez glasa protiv – Silu… Da zakorace u mene, da sve je pranje mozga, da prebirem zice i mislim na Tebe. Kumova pjesma da me zdere u krvi zahrdale vene… I opet : tko sam sa ovim krakovima kamena, zdenac zivota, kruh sa desnoga ramena, pa kresem zivot i psujem svoj, pogled na pogled tvoj, a u mislima sve… a nikad svoj.

kamena pad

sedam dana u igru kamena posijah, za rod sto ga prije uzivah, a zemlja nista drugo no drugih pokrivac blag, cudi se i gleda… …bila je tuda, u srcu iza, vrazja krv kljuca, sa mosta dole, dug pogled pada, a voda nista drugo no njen kostim drag, ceka i gleda… kamena pad.