Koje je boje ljubav ?

…………i  šta sad, dok mi dodiruješ lakat okrečući me sebi?  Pitam sebe, ne tebe, jer pitanja koja te zamaraju ne želiš čuti. A u meni vri silna potreba upravo da te pitam dok me gledaš u oči držeći me za lakat. Sve mislim, ovaj dodir je možda znak bliskosti , povjerenja …pa poznaš me zaboga , čemu onda ljutnja ako išta pitam? Navikla sam na svoju pritajenu   volju i tvoju, gotovo glasnu , zapovijed-želju. Nikad mi nije jasno, gdje završava želja a počinje zapovijed ali , ovako godinama uz tebe…

Što će meni ovo sve

  Dugo nisam pisala ali, nitko to i ne primjećuje.  A žao mi je: voljela bih više topline  , prepoznavanja kroz riječi , vrednovanja komentarima……ovako, bez toga svega osjetim se kao list koji je ostao smrznut na grani prije neg’ je otpao. Bole me ovi hladni dani. Znam da moraju biti hladni, ali ne znam, zašto mi hladnoća porama ulazi kroz kožu i prodire do srca za kojega kažu, da mora biti toplo.  Kraj je kalendarske godine i kraj je mnogočega. Pitam se, dokle će trajati u meni bezriječje koje…

Jedan od prošlih života

u nekom od prošlih života bili smo ljubav dijeleć’ kruh na sredini stola i dani su mirisali na jutra zajedničkih budjenja i sve je sličilo životu ……..danas dijelimo stol s prazninom po sredini i šutnja nam je najčešći govor a svako novo jutro miriše na odumiranje dana koji slijedi.    

na rubu rubnog dijela

Moram ti reći, da postoje stvari koje stvaramo riječima na samom početku. A ti moraš znati , da od svakog početka  slijedeći misli vidimo kraj prolazeći do njega nekim čudnim ne-postojanjem sebe , jer smo se jednostavno izgubili  u  talogu izgovorenog iz potrebe, a bez potrebe . I tako se taj Početak nečega  vidi kao nešto vrlo daleko , zbog čega ne možemo s pozicije Kraja Početku reći ni Dobar dan. Vrijeme koje smo potrošili poklanjajući ga riječima s riječima od Početka do Kraja  je vrijeme Nedokraja  i  uzaludno je…

Moj bijeg

  Lijepo je biti Negdje . Oduvijek je to negdje postojalo kao mogućnost biti u sebi , podijeliti sebe onima kojima trebaš . Osjećati diobu kao sreću. U zadnje vrijeme , to moje Negdje osjećam kao pritisak nečega što se očekuje i mora i upravo me to muči. I valjda zbog tih svojih razmišljanja , ovo moje negdje je ovdje . Odabrala sam ovaj komadić prostora da trčeći pobjegnem od sebe……….. Hvala onima koji shvaćaju , da slova nose mir

Ne, ne bih…….Hvala!

  ….ne,  ne svidja mi se biti gdje nisam jer ne bih mogla biti ista koja nastojim biti. Ostati nekako prepolovljena medju poznatima da bi me nepoznati neki upoznali i stvorili sliku po svojoj mjeri…… Ne mogu! Ne diči me hrabrost a ni avanture nemam u sebi.  Volim ove pomalo ustaljene kružnice u kojima sam formirana bez želje da se svidim; a i kome bih se to trebala svidjeti  da mi se prizna odmak u nepoznato u kojemu bih bila i ostala samo dio mnoštva skupljenog nečijim željama…..

Pod rubovima bijele plahte

gledam te sama si u meni poput mjeseca na nebu      A.V.B   uvučena negdje pod rubove plahte , skoro nečujno čujna  i sličim samoći utakanoj u pore tvog tijela i znam da nije lako pomiriti naše mekoće  dlanovima pritisnute  medjusobno dodirujući se s mjesečinom koja ponekad divlje čupa od svakoga dio zanosa zajedničkog davanja Kako onda ne biti ti pod kožom sama dok mjesec luduje pokrivajući me u tebi ana

Zagušenost iznad

….pitanja se bezobrazno množe . Toliko puno i tako često, da imam utisak, da je nebo nada mnom prekriveno tisućama upitnika. Pitanje se ne izgovaraju kao upitna rečenica , jer onda bi ona bila usmjerena slušatelju. Ovako zagušen prostor ne ostavlja mjesto udisaju i, ma koliko se trudila, ne uspijevam raazaznati ni pitatelja ni pitanje pa se onda čudim sebi, da postajem autistična na spram drugih……..a nije to istina. Istina je nešto posve drugo: umorna sam od neznanja onih koji pitaju bez pokrića , koji daju odgovore sami sebi ,…

Ja kopam po tipkovnici….

Ima neki izmišljeni vrh različite visine i ubojitog šiljka na kraju. Izmišljaju ga oni, koji misle da su pohodi k visinama bezazleni i da je put visina čisti avanturizam. Za razliku od takvih, ja kopam! Ja sam kopač svoje duše i svojih slova. Kopam do besvijesti po svim neznanim kutovima svijesti tražeći otklon od samouvjernih penjača avanturista , propalih ljubavi i izigranih ljubavnica , svih crvotočina načetih samosažaljenjem i umaram sebe…o, da…..jako umaram sebe bojeći se pri dnevnom svijetlu pogledati u oči i reći, da do nekih vrhova sazdanih od…

Razdioba sreće

  Podijelila  sam sreću na komade slične komadima torte. Nemaju glazuru ; sasvim obična torta je to.  Učinila sam time ustupak očima koje u potrazi za ljepotom nečega  gube se u neznanju , da i torta ma kakva bila, ljubavlju napravljena ima onu svoju draž koje nepce osjeti. Dijeleći komade sreće mislila sam na tebe : prvi komad je tvoj ….Osjeti ga usnama

Sve zvijezde su daleko

……nisu ni zvijezde tako daleke koliko se oku čine . Ni ljudi toliko bliski koliko bismo htjeli.  Prevareni sobom najčešće lutamo danima medju slovima  kojima se dodirujemo  da bismo od stranca stvorili lik sebi drag. I onda , kada pogledamo nebo i kad nam bljesni neki daleki sjaj sretni promislimo, da je ipak nečija misao dotakla naše srce…….. Sretni smo , ma kako daleko od zvijezda bili