Ljubav ili laž

I ne moram biti pijesak, da te vjetrom nošena, bijela zrnca oblače. I ne moram biti voda. vrela i ledena u isto vrijeme. Ne moram ti okrenuti leđa, jer te mogu pogledati u oči Probaj ne skrenuti pogled. Ako si nevin, gledati ćeš me dugo, ali nećeš me smjeti dotaknuti. To boli, znaš. U isto vrijeme biti i ljubav i laž. Nije mala stvar sačuvati trenutak u sjećanju. Izbrisati je teško sve ono loše, što u meni spava, duboko, najdublje. E da si onda umio samo malo imati srca, mi…

Neobično uzbudljiva

Tko čeka, taj i dočeka, da uroni u moja bedra meka. Da stavi njega, moju zvijezdu iz Star Treka. I nikad nije dosta. Ja sam zapaljivi tigar, a ti nezasitan lav Ja mijaučem, a ti grizeš. I revno po meni kližeš. I moje roze maline ližeš. Što bi bilo da ti okrenem rit… Jel bi onda bili kvit?

Kroz tvoje oči

Kroz tvoje oči svijet je ljepši.. U njima se sunce rađa. Tvoje oči moj su rajski kutak, moj ušuškani trenutak. I moj kompas kad sam izgubljena i od tuge kad tonem duboko. Tvoje oči dale su mi ljubav, iskrenu i divlju, nestvarnu. Ti znaš sva moja stanja, ja znam tvoju ludost i krasotu, dodir drag i pogled blag. I zaljubljena sam i volim, istinski, do srži. Jer tvoja ruka moju čvrsto drži.              

Izgubljeni ključ

Izgubljeni ključ usadio se u naša srca. Izgorio je u razdoru ovog surovog vremena. Poslala sam ti sebe, slomljenu, u crnoj kutiji rastopljenu. Pošao si krivim putem, još jedan ključ je otišao s tobom. Za mene ti je trebao poseban kod, tu ne pomaže ni krađa emocija. Ponovno mjesečariš u nepoznato, bez povratne karte. Zombiji su se po tko zna koji put presvukli u ljude, kao i ti bezglavo lunjaju, uopće se ne trude. Kad jednog dana uvidiš svoje greške, shvatit ćeš da sam izgubljeni ključ držala u šaci. Na…

Zimzelena

Pjesmu ti pišem, dječače sneni. Glas tvoj budi sjećanje na jučer, miluju me te tvoje tople riječi. Ponekad si kao pahuljica vrckav i urnebes stvaraš, ponekad uz mene glavu loodu odmaraš. S nama i zvijezde smiju se, u našem skrovištu kriju se. Drago moje čarobno stvorenje, jutrima stvaraš mi erotsko uprizorenje. Suncu duše moje, kad u proljeće sve zazeleni, mi bit ćemo daleko, budni i sneni.

Kao san

Kao san, kao kad zamračeni grad pretvori se u najljepšu bajku, tako ti s mojim tijelom znaš. Dok zima već nam stiže, usne tvoje primiču se bliže. Jer si kao san, moj san u hladnoj zagrebačkoj noći, kad pola grada snažno drijema, blistavi sjaj oslikava ti oči. Nemiru jedini, kad ćeš mi opet doći? Taj tvoj zločesti dodir obuzima me cijelu, cijedi me iznutra, ostavlja me vrelu. Crvena dobra vila u puteni plašt se skrila. Reći će ti gdje je bila, gdje je slatke snove snila. Kao san, kao kad…

Sve je ovo samo san

Na rubu stola prašina topi ono malo nevinosti što ostalo je. Dramimo da loše nam je i da to nismo mi. Kao dvoje suputnika istog sporog vlaka. U daljini sve je bajno, možda bi se tamo i uklopili. Široke mase gutaju sve, progutat će i tebe ako ne ostaneš svoj. Sve je ovo samo san, sve su ovo samo riječi. Neka te na ovo vrijeme podsjećaju.

Anđelu duše moje….

Svaki put zadrhtat ćeš na proljetnom povjetarcu… U pogledu mom ugledat ćeš trešnju u cvatu… Ti, pjesmo moje čežnje… Tvoja plavojka raspustit će kose… Plahim poljupcima unijet će u tebe grešnost… Naslonjena na milinu tijela tvoga, zapalit će vatre u tebi.. Svaki put zadrhtat ćeš na proljetnom povjetarcu… U sjeni trešnje, te usne grešne ljubit će te…. Bez prestanka.    

Ponoćna tišina

Gdje si, mojih snova vladar? Sad te imam samo u mislima.. A znaš da noću krevet je pust bez tvojih toplih prstiju… Bez pitanja po meni švrljaju… Namjerno me zadirkuju.. Usred ponoćne tišine, uzdasi… Užitak izvantjelesan… I vlak u daljini šuti… Usred ponoćne tišine, Ispisujemo stranicu po stranicu… Nekog provokativnog romana.  

Ofca piše najdražem…

Usrećuje me tvoje tijelo, kao razigrana livada vrckavo. Poput vina opojno. Usrećuje me blagost u tim očima najljepšim. U ovom nemilosrdnom gradu moj si jedini zamak. Duša mi se s tvojom stopila. I ruke ti sjaje, suncem okupane. Zamamne su te usne koje me ljube, Uvijek s jednakim žarom. Svaki dio mene za tobom se šulja. Senzualno me smiruje prisutnost tvoga šaputanja. Otjeruješ kišu, razoružavaš vjetar… Donosiš vedro nebo, samo za nas… Stavljaš mi osmijeh na lice, prinče moje ljubavi nezasitan…

Moj frend

Moj frend plemenitog je roda… On kao kralj je što po vodi hoda… Uz whiskey filmove stvara… Za to ima dara… Zurke loode rado nosi, s bujnom maštom on se ponosi… Umjetnost u njemu čuči, i kad spava, i kad uči… Pravi boem uglađenog stila, kava u Floresu, šuze od krokodila… Profači ga vole, voli ga i ekipa… Zdrave misli svakodnevno sipa… Moj frend plemenitog je roda… Zanima ga moda.. Fashion for passion, it´s a confession…

Doza erotike

Crni kožnjak… Ispod nazire se čipka…. Tek toliko da me poželiš…. Crvene usne sočne poput jagoda, lisice u ruci… Oružje je tajno i skriveno… Povez preko očiju, ljubim ti usne, vrat…. Spuštam se… Ležeći na tebi budim tvoj nemir… Brojiš zvijezde, odlutaš u svemir… Meki uvojci maze te i privlače… Slatkog sam okusa… Tvoja rock princeza voli biti divlja… Kao divlja trešnja okupana ružičastim cvijetovima… Neobuzdana sam kao kiša kad se prolije… Maštovito moje, začaraj me jednim pogledom… Tvoja ljepotica u bajkerskim čizmama past će u tvoje ruke… Radi mi…

Robinja ljubavi

U mislima mi uzavreo miris tvoga tijela, košulja rastrgana od strasti… Ti znaš da samo ja mogu te tako žestoko uzjahati… i goriš za mnom, i besramno luduješ… mojim kretnjama hipnotiziran… Kažeš da ostavljam te bez daha, svaki put s novom dozom slatkorječivosti… i tako raspaljujem te polako… Pink Floydi su u pozadini… opet vladam tvojim umom… Izgubljen si u beskrajnom drhtaju poljubaca… Tvoja robinja ljubavi uhvatila te…

Proljeće u pjesmi

Kišne kapi svlače se pred nebeskom požudom. Gole po nama padaju, na snovima našim spavaju. Sa sunčevim zrakama proljeće se budi. Osjećaš li taj miris cvijetova procvalih? Ti, jutarnja vilo plave kose, tvoje oči zvijezde morske nose. Šuljaju se noge bose kroz krhke puteve rose. S posljednjom kišom zima se otišla, navukla je crni plašt. Proljeće u bojama dolazi, grad se mijenja, vrijeme prolazi. Ti, jutarnja vilo plave kose, nedaj da te tmurne kapi prose.    

Afrodita

Izluđuješ me, dušo Namjerno. Kao robinja ti se predajem dok ti kosu milujem. Anđeo si vrele strasti, pod tvojim rukama moje rublje mora pasti. Kada me diraš pod svijetlošću svijeća, kao božica ljubavi drhtim. Tvoje usne na grudima slutim. Voliš me, dušo Nestvarno i stvarno. Mrak i pahulje na grad se spuštaju. Kada me diraš, opasno, kao Lolita drhtim. Tvoje usne na guzi slutim. Do kraja ti pamet pomutim. Vodimo ljubav beskrajno dugo. Zločesto i gipko, zaljubljeni jedno u drugo.

Poljupci od papira

Poljupci od papira,  vjetar ih raznosi. Lete kao izmišljene riječi, istrošene na usnama. Uspijevam pročitati tek rastopljene pahulje i zimu. Volio si te usne, ružičaste, kao pupoljke proljetnog cvijeća. Bile su tvoja utjeha. Ljubio si ih kratko,a onda si ih zaboravio uz zvuke električne gitare. Zauvijek iz sjećanja potisnuo. Taj dan prestali smo, te noći nestali smo. Ti i tvoja malena, tako si me zvao. S poljupcima od papira sve je stalo.  

Crvena

Putuje vlakom, crni metal svira. Pogledi je prate, nju to ne dira. Nježno pali cigaretu. Pivo u ruci, martama gazi po svijetu. Ona je divna, jedinstvenog stila, u kožnjak tamni se skrila. Karakterom je snažna, kao mačka oštrih pandža. Umjetnička je duša, čas se smije, čas ozbiljno sluša. Po zidovima crta ptice, profinjeno oslikava lice. Snenim bojama njene oči su obojane. I lijepa je kao iz bajke kraljica. Crvena, moja prijateljica.

Vukovaru…

Slomljena duša jednog grada, patnja u nevinom dječjem pogledu. Strah uvučen duboko, beskonačno divljaštvo. Tri mjeseca prljave zvijeri gaze po krvlju umrljanim putevima. Ostavljaju osakaćena tijela u ruševinama, nečijim dvorištima. Sjene i podmukla tišina. Smiju ti se u lice, a ti plačeš od tuge i bijesa. Za mnoge je život naglo stao. Pjesma je ovo za sve klince prekinutog djetinjstva,  za hrabre ljude velikog srca, za silovane žene, za golubicu, za grad. Želim da mu ratom uništena krila ponovno polete punim sjajem.    

Za Vukovar

Jedna baka držala je za ruku uplakanu djevojčicu, slika zauvijek urezana u moje pamćenje. Promrzli ljudi hodali su blatom, po krhotinama, kroz polja kukuruza. Nemoćni,uplašeni… Ni suza više nisu imali. Zvijeri krvavih ruku rušile su grad. Nečije snove zaključale su u podrume. Nečije živote bezumlje je ugasilo. Kaže mama da je Vukovar prije rata bio tako lijep, Blistao je na Dunavu. Nije bio sam.. Njegove ulice branili su junaci. Ni danas nije sam.. Jedan glas Hrvatskog radija tiho mu šapuće sa svoje zvijezde.  

Nemirna jesen

Noćas pod treptajem ulične svjetiljke, žar se oslikao u tvojim očima. Jesen je zaplesala s lišćem. Miris kestena ostao je u kosi, obasjanoj mjesecom. Negdje u mislima, poljubac je ostao otisnut. Pobjegli smo u šaputanja. Pobjegli smo u drugačiji svijet, gdje tvoje tijelo žudi za mojim. Ljepota dodira u nemirno jesenje jutro.