Danica

Sve isto je Iste zore Iste boje mora plavog Miris ruže Dani sunca čekaju noći Mjesec pun žut Danica zvijezda prati Spojeni u snu Zagrljeni Izgubljeni Lutaju u gluhoj noći . Okreće se zalud Blijedi Sjena se vuče Godinama davnim Cijedi se suza Mjeseca nebeskog Sva u šaku stane. Svi njegovi puti A kao da nisu Mora dalje u tišini Noćima studi Tražiti onu Sve mu je Vodilja Danica Očiju boje neba Nikad zaboravio nije Zato je plako

Miruj

Miruj strašiš miruj Tiho tiše Ne govori ništa Samo nas plašiš Onime što propisano je. Normalno je ono sve što nije naše Na barbarskoj zemlji stojimo Tuđu baštinu nosimo Tuđim jezikom zborimo Ništa mi nemamo Djecu nam valja u čoporu poklati Žene lavice poniziti silovati. Govore sinovi zloguki mraka koji su pletenice djevojačke u Hudoj jami ugušili zazidali Pismo matere nerođenoj kćeri Oni koji sada satiru glavu Domaji. Kamen se kupi puca gromom bije Zemlja žedna napaćena suzu lije Rijeko bistra vrati se iskonu svome Ogrli nas modro more moje…

Lešinari

(rijeko bez povratka-trubač sa Neretve) Grizu je izjedaju utrobu Oni koje je nosila u njoj samoj Kaini joj hoće doći glave i uteći Prijetvorno se zaklinjuć u njeno ime Guje zmijskog legla kopile Podmetnuto izdajničko kukavičje jaje . Istočni pogani vjetri se bude Barbari s istoka lešinari rata Opet nastoje razdrijet joj skute Jezik izčupat spržit neka ga nema Oni koji su Beogradski pašaluk bili i ostali Čekaju ih sinovi Domaje Matere ko i 90 prve Čeka vas Crveno more

Dušni dan

Dan neke posebne tuge i sjete Okupan kišom sjećanja uspomena molitve Slika dragocijenih neizbrisivih iz srca Naših dragih pod pločama teškim hladnim. Djed me čvrsto pred sobom drži U krilu Gavranila svoga U kasno ljeto jašući poljem Na konju nemirnom Vrancu. Baba Ruža moja Iz sanduka izvlači kutiju keksa Na brod polazim Nisam više mali Maramu iz pregače vadi Pruža nešto novca Ponesi sinko može ti valjati. Ćaća prerano polazi nebu Žuljevitim rukama pogledom moli Kako ću ostaviti ženu vas petero Pšenicu duhan vinograde masline Sve moje. Mati u kominu…

Piši mi

Poruši brane sve oko sebe Poteci žubori rijeko života Sve ljepote su u tvome oku Bistrina duša bez virova mračnih Ljubavi žar grije samoću Noći neprospavane Teci u slovima pričaj o svemu Piši mi o tugama jeseni same Piši o zemlji Slavoniji Piši mi o Domaji Materi našoj Piši o Golubici koja nam leti Piši mi o cvijeću svih boja Piši zašto si blijeda Piši mi šta te boli Piši o onome čega nema Piši za sve ljubavi naše Piši za sve godine puste Piši za ruke slomljene prazne Piši…

Sestro

Pitaj me o maslini lozi Kako živim Pitaj kako mi je O svemu Samo o njoj ne Zaboravih lice kose oči ime Pusti Zapretana u mojoj nutrini Prekrivena laticama ruže svele Gubi se tone nestaje U odru boje žutila slame Moru života u mračne dubine. Vrijeme ljubavi stalo prohujalo Vjetrima hudim svijetom razbacano Rukama krvavim kupim ljubav satkanu od cakla Jeza tama stud zebnja Ništavilo Dušu sapetu Ledenim dahom Morana božica U kavez kuje

Sati

Mjesec na nebu ocijeđen visi vrijeme je kraće sve je zalud studi drhte ruke ne čujem zvuke jeseni pale stižu zime mrazi znam mora se dalje druge nema sve dalje i dalje potjerati sat noćas neka grabi juri brže sve brže u topotu konja vranih u prohujale sne u beskraju samom vrijeme se ne broji

Vestalka

Bogovima stvorena Svećenica boginja Oličenje čistoće ljepote riječi znanja Bjelinom pratitelja vjerna Cezarovu dvoru Zore je bude smrtnu ama nije to ona Vlasnica citre lutnje poezije cijele Teslom grmi pali pjesme nečije prži Para uši jezikom umilnim račvastim prvim Iz daleka buka se primiče čuje Para uši glasom kojim laje Nate vrag odnio i odakle dođe Tanje vestalka umukni zaspat mi je

Jesen u oku

Vinogradi plaču bez grozda lista palog Bačva topla u sebi romori šuška Nevjesta uzdrhtala čeka duge noći Zimu bure napojiti žedno tijelo Rasplamsati vatru u kominu ishodištu starom. Maslina starica umorna pognuta u rodu Strpljivo čeka u osami ko stoljeća prije Ruke sinovske brižne očešljaju joj kosu Vječna djevojka žena sestra mati Podarit će duše pomazat svetim uljem svojim. Sjenica čučka primiče se vratima studi Nekako mi liči na nju ljubav moju Magla prekriva brda dol ravni kamen goli Odnekud počima kap po kap s krova kišiti Osjećam i ćutim…

Jeseni žute

Tako bih rado zaboraviti a ne mogu Jesen je prekriva svu u lišću žutu Otkriti će je južine mrtve orkanske oluje Bosu i nagu tamo gdje su zime. Po cesti sudbe mora se proći Taman neka pukne neka stoji glave Ona koja se krije na rubu ceste Moram dalje u žutom kaputu Nositi sve ono šta ostalo je. Osmijeh sjećanja haljine pripijene žute Tiho prolazim cestom onako kao usput Usputni stranac života jeseni žute Bez duše i srca oči su presušile. Idi daleko daleko sa ruba ceste Daljine ti nisu…

Tlapnja

Čaša samotoka ružice stoji čeka Muti se u oku postaje crna Ruka je grabi kao da je zadnja prva Duša je odavno žedna i suha Kako napojiti buktinju plamen Zadojiti ono čega nema. Domaje matere ne upoznah Vazda razapeta Prekriše je sramom rasparaše joj skute Ruke bolne razgrću tamu Samo da joj kažem Mati Poljubim vidim oči lice joj bijelo. Jeseni ljubavi odavno mi nema Mirisi opojni dunje žute Bježati valja daleko od tuge Nek me prekriju snjegovi bijeli Čuvah i držah snove na dlanu Domaja i ljubav bijahu tlapnja…

Eto

Eto Umornim korakom sjena se vuče Skamenjena u hodu od masline do loze Rukama tvrdim sjećanja se gase Miluje plodove izrasle iz duše. Niz kamen izbrazdani sivi nijemi Suza se cijedi začinjena soli Doji crvenicu gladnu žednu Ona sestra djevojka žena mati Sljubljeni odvajkada godine ih bole. Nemaju straha zamro je davno Pobijeći se neda zajedno je usud Dok kiša suza nju ne odnese Ponorima strašnim u bezdane tamne. Ostade napušten sam kamen gol Nebeske suze odvedoše nevjestu Nekud daleko daleko u daljine Zemlju njegovu

Vrijeme

Ne brojim vrijeme Ni po južinama beznadnim mrtvim Ni valima pogubnim u transu Ni po rukama kamenom lomljenim Ni očima usahlim od soli Ni po duši ožiljaka tamnim mrljama Ni žmulima crnim ispijena vina Ni godina čekanja i sanja Ni po buri zavija i lomi Ni mjeseca žutog u osami Ni po satu minute su duge Ni po sunčevom vrelom hodu Dan je kad se tvoje oči vrate Noć kad opet odu

ARKA

Odavno nasukana na ljute hridi Stoljetnim vjetrima opakim zlim Ispijena suha rebra joj se vide Sinovi i kćeri vraćaju barku Koja život znači Plavom moru jedrima na pučinu. Budimo Galijoti Vesla krila jedra Materi Neka vječno vale lomi Ponosno gordo isto ko prije Kao za vremena knezova kraljeva svojih S križem na jarbolu visokom. Stamena od stoljeća sedmog Čuvajući ime vjeru i obitelj Protiv podmorskih demona zlih Izdaja nevera bura i oluja Domovino moja Hrvatska Svijetlo si u ovoj noći ARKA

Nebeski jahači

Iste misli tmurne vode U sve dane noći snene Gdje god stanem Čekam Nikada doći neće Znam Cijelog sebe za kartu dajem Autobus taj Koji vozi u plave oči U snove zlatne. Iscijeđeni mjesec žut Visi u ovoj noći Luta Danice zvijezde mu nema Nestala potamnjela Nema putokaza Napušten Ne obasjava ne vodi ga putima dugim Konji bijeli Konji vrani Odvajkada ljepotani Nosite me putevima neba Tamo je ona Tamo mi srce ostalo Ostala duša bolna Poljane cvijetne s konjima mojim Pjesme moje Ljubav izgubljena u travi.

Neraskidive niti

bratu Koračam umornim korakom po lišću jesenjem Studen vjetra oštra odnosi bol U misli mi doluta lik drag “Moj dragi brat” Piše u osami toplog ognjišta našeg i ispija čašu jesenjeg soka života protiv tame Da ispere čašu žuči koja ga mori. Otvrdle ruke od kamena sklapaju se u krilu usamljenosti Ali veliko srce i duša topla kao majčina pogača Čine mog brata jedinstvenim. Jesen je Noćas bih mogla napisati najtužnije stihove ali neću Ja imam svog brata Život i pjesma smo iskonska Snoplje koje se zlati Zdenka Čalić

Jeseni zime

Čara me zavodi jesen rana Opijen zamamnim mirisima Bićem njenim Dozrelim voćem prepunih njedara Raskošem ljepote neponovljivih boja. Ne mogu sačuvati to bogatstvo Kad nosi u sebi tragove smrti i bola. Zima je tu Na dohvat ruke Pusta polja ozebla masline obrane Ubogi mjesec na nebu sam zebe Zvijezde bez sjaja zamakle negdje u tamu Cvijeća od lišća više nema Plodovi njedara davno zamrli. Kako pregurat studen poganu Ljubav moja gola Ako je ne napojim vinom od trnja Ako joj ne obučem skrletnu haljinu.

Prozori duše

Oči Oči su prozori duše Nekad providni bistri Nekad zamagljeni zarošeni Nekad zastori mračni neprozirni Nekad davno Davno u nekom drugom životu Zauvijek uronjene u mojoj utrobi Oči njene plave. Kameno srce ih razbi u trenu. Nekad noćima i po danu Kroz huku pomahnitalog mora Zavijanje urlike nesnosnoga vjetra Jasno čujem zvuke lomljavu srušenog dragocjenog cakla. Dani su sve kraći Srce studi Zima stiže kroz krhotine prozora duše Heej Konji bijeli Jurite žurno nebeski jahači Prekrite me zaboravom dugim Snijegovima bijelim Krivica me moja ubi.

Slavonijo moja

Odnesoše uspomene i SITNICE Oteše nam sve što vrijedi Vrela jedna suza kanu Rado bih je htio sakrit a ne mogu Žao mi žao žao konja. Zlatnih polja više nema Valja kruha sedam kora negdje tražit Odvedoše djecu čeljad našu U topotu oštrom bolnom Konje bijele konje vrane i Posavce moćne jake. Sluge zla izdajnici Prodadoše Slavoniju Domovinu Mater našu Hraniteljicu dukat stari A u duši goloj samoj Još praporci zvone ječe. Zovu I razgone maglu tamnu Sestro moja Sve je moje tvoje samo mi ne plači bbegusic

Trsje

Trsje ponosno tanko sneno Nitko mu ne treba u osami Samo se ubogi snovi klate Jutra providna u izmaglici tame Dosta je noći dani su slutnje. Neznajući sprižit će im krila Dani bez srca bez duše nade Ulovljeni u beznađu svijetla puta Uvenut će cvijeće iznijeto iz tame. Hvata se trsje u trenutku zova još živom sprženom do pola Snopovima klasja golim veže Spasiti sebe i Domaju od bola Grudi vežu putevi od srca Plavo sunce sestro moja

Ostadoše ONI

Osta Ribar na olujnom moru Bez ribe Prazne mreže s rukama od soli U drvenoj oronuloj barci. Osta Ratar na Zlatnome polju Gledajuć u bolno nebo Gladan i žedan u košu praznom Bez kuruze pšenice i mrsi. Osta Pastir na livadi snenoj sa suzom u oku Travke nema pružit stadu jadnu Pozna ga zvonom Imenom Svakoga u glavu. Osta Težak Žulji ga ne bole u kamenu živcu Bez zrna grožđa i masline Piti i začinjati će opet vodom molitvom i pjesmom. Osta Radnik ponižen do kraja Pravo ima samo minimalac…

Ruke brižne

Mojoj sestri Zdenki Sva stoljeća duga Branjena u znoju i krvi Porobljavanja progoni gladi neimaština gola Rađanja pokopi svadbe Zatiranja vjere obitelji Domaje Zastave ponosa i slave Čuvaju ruke tople brižne Zapisano bdije u očima dragim Na tvom milom licu Mati Sestro moja Pričaj mi o svemu Pusti suzu vrelu Usne neka zbore I isplači svoju bol

Ljubav vječna ljubav

Ljubav vječna ljubav Sve prolazi Sve blijedi Sve nestaje Sve ide sve dalje Sve gubim Kamenim putima Putima od soli Putima od trnja gubim sve Sve baš sve Krvavih nogu i duše Sve me boli Sve to što srce zna. Voljeti te moram putevima sna Dok je duša živa Dok me noge nose Sve dok noći traju Sve dok dišem plućima od boli Sve dok trajem u kamenu u maslinam mojim Sve dok sunce sja Sve dok živim i dok imam glas. Poljane me cvijetne zovu

Ovo je noć

Noć je ova otvorena rana Pravljena od boli oštre tuge kajanja i vina. Ovo je noć satrvene Ruže Prekinute u cvatu ljubavi života i pjesme. Ovo je noć vječnoga mraka i tame Ništavila bez kraja Nek me nema Svijetla daleka na moru života Neka trnu Nek se gase Ovo je noć kad izgubih oči plave Postaše neprovidne tamne Prekinute mačem boli Ubijene u letu U ljepoti duše. Jugo puše huči melje Lije ko iz kabla Natapa oči slane Kraja mu nema Nema pa nema Sve što mi Bog dao zgazih…

Slika tvoja

Gledam tvoju sliku kao da se nekako mračiš Predaješ bježiš bojiš. Ševa još poje Treperi zaustavljena u letu Ponad žitnih polja tvojih. Soko još klikće leti ponad vinograda i maslina mojih. Ne daj se Ružo moja Ne dam te iz ruka svojih Ne dam te demonima zlim Čvrsto me drži Vuku nas u ponor Vuku u mračne dubine Ako potoneš Nek me nema Neka nestanem Umrijeti ćeš u meni Ostat ću sam Tko će me zakopati