Slavonijo moja

Odnesoše uspomene i SITNICE Oteše nam sve što vrijedi Vrela jedna suza kanu Rado bih je htio sakrit a ne mogu Žao mi žao žao konja. Zlatnih polja više nema Valja kruha sedam kora negdje tražit Odvedoše djecu čeljad našu U topotu oštrom bolnom Konje bijele konje vrane i Posavce moćne jake. Sluge zla izdajnici Prodadoše Slavoniju Domovinu Mater našu Hraniteljicu dukat stari A u duši goloj samoj Još praporci zvone ječe. Zovu I razgone maglu tamnu Sestro moja Sve je moje tvoje samo mi ne plači bbegusic

Trsje

Trsje ponosno tanko sneno Nitko mu ne treba u osami Samo se ubogi snovi klate Jutra providna u izmaglici tame Dosta je noći dani su slutnje. Neznajući sprižit će im krila Dani bez srca bez duše nade Ulovljeni u beznađu svijetla puta Uvenut će cvijeće iznijeto iz tame. Hvata se trsje u trenutku zova još živom sprženom do pola Snopovima klasja golim veže Spasiti sebe i Domaju od bola Grudi vežu putevi od srca Plavo sunce sestro moja

Ostadoše ONI

Osta Ribar na olujnom moru Bez ribe Prazne mreže s rukama od soli U drvenoj oronuloj barci. Osta Ratar na Zlatnome polju Gledajuć u bolno nebo Gladan i žedan u košu praznom Bez kuruze pšenice i mrsi. Osta Pastir na livadi snenoj sa suzom u oku Travke nema pružit stadu jadnu Pozna ga zvonom Imenom Svakoga u glavu. Osta Težak Žulji ga ne bole u kamenu živcu Bez zrna grožđa i masline Piti i začinjati će opet vodom molitvom i pjesmom. Osta Radnik ponižen do kraja Pravo ima samo minimalac…

Ruke brižne

Mojoj sestri Zdenki Sva stoljeća duga Branjena u znoju i krvi Porobljavanja progoni gladi neimaština gola Rađanja pokopi svadbe Zatiranja vjere obitelji Domaje Zastave ponosa i slave Čuvaju ruke tople brižne Zapisano bdije u očima dragim Na tvom milom licu Mati Sestro moja Pričaj mi o svemu Pusti suzu vrelu Usne neka zbore I isplači svoju bol

Ljubav vječna ljubav

Ljubav vječna ljubav Sve prolazi Sve blijedi Sve nestaje Sve ide sve dalje Sve gubim Kamenim putima Putima od soli Putima od trnja gubim sve Sve baš sve Krvavih nogu i duše Sve me boli Sve to što srce zna. Voljeti te moram putevima sna Dok je duša živa Dok me noge nose Sve dok noći traju Sve dok dišem plućima od boli Sve dok trajem u kamenu u maslinam mojim Sve dok sunce sja Sve dok živim i dok imam glas. Poljane me cvijetne zovu

Ovo je noć

Noć je ova otvorena rana Pravljena od boli oštre tuge kajanja i vina. Ovo je noć satrvene Ruže Prekinute u cvatu ljubavi života i pjesme. Ovo je noć vječnoga mraka i tame Ništavila bez kraja Nek me nema Svijetla daleka na moru života Neka trnu Nek se gase Ovo je noć kad izgubih oči plave Postaše neprovidne tamne Prekinute mačem boli Ubijene u letu U ljepoti duše. Jugo puše huči melje Lije ko iz kabla Natapa oči slane Kraja mu nema Nema pa nema Sve što mi Bog dao zgazih…

Slika tvoja

Gledam tvoju sliku kao da se nekako mračiš Predaješ bježiš bojiš. Ševa još poje Treperi zaustavljena u letu Ponad žitnih polja tvojih. Soko još klikće leti ponad vinograda i maslina mojih. Ne daj se Ružo moja Ne dam te iz ruka svojih Ne dam te demonima zlim Čvrsto me drži Vuku nas u ponor Vuku u mračne dubine Ako potoneš Nek me nema Neka nestanem Umrijeti ćeš u meni Ostat ću sam Tko će me zakopati

Žeđ

Umorne noge jedva se vuku kamenom osamljenim puknutim golim Dolinom suza vjetri viju Naviru suze pravljene od boli Natapaju zemlju žednu i suvu. Oblaci crni rođeni u moru Grabe nebom hitaju žure Samo da im je naći onog koji žedan na putu gasne. Stoji i čeka zamro od žeđi Žedan kojeg sve boli Prolaze nevidom oblaci života Ostaju suva usta žedna Bez kapi koja život znači Čekajuć prikovan na cesti od soli

More plavo

Plavo je nečujno prozirno Mirno i spokojno kao ulje. Lagano se diže leluja bubri grudi svoje Cvijeta od ljepote Opčinjen snivam plavetnilom zlatnim Uranjam u modre dubine. Olujni vjetri ga grabe gone Udara mlati ruši melje obalu načetu Kosti bijele. Prolaze sve bure i oluje Smiruje se more plavo Tek usput šumeći tiho oplakuje stijene gole. Izubijan bolan Opraštam moru plavom Vrijeme bez zraka Ronjenje u njegove dubine Bijaše ludost Bijaše grijeh

Sireno moja

Polako tek onako Razgrćem latice crvene ruže Iste ste vi Sestre Pronaći tebe usnulu Zakletvu moje duše Nema te nema. Tražim te u pukotinama stijena kamena moga Cvijetova malih nježnih snenih u bezbroj boja Tu si Razgrćem rukama nemirnim stijene Naći te prekrasnu lijepu i bolnu Svu moju Nema te pa nema. Na obali pustoj čekam Vjetri biju sa strana svih Prašinu u slane oči nose Ne vidim. Donijet će te krijesta vala Rodit ćeš se iz pjene Sireno moja Sva moja Okupana valima bijesnim Panuti na prsi gole A…

Ponekad

Ponekad idem letim u snove Naprosto grabim Zvijezda me moja zove. Ponekad U mjestu mrtav stojim Drhtim Mokar do kože Šiban vjetrima zlim. Ponekad Živ zakopan u moru života Buktinjom gorim. Ponekad Zamrznut u očima plavim Sav od cakla Nestajem Gubim se lomim. Ponekad Kao da me nema Kao da te ne volim

Rijeka bola

Teško mi je ovdje stati Nikada usamljeniji ne bijah Udaljen godine silne Stajala je ona Prekrasna iz bajke Tu Na dohvat ruke. Sklopljenih ruka Iz srca Gospi se molih za nju Molitva se moja kida Ne ide Zapinje u grlu. Duge kose smeđe Bijela ispijena lica Trepavica crnim prekrila oči Boje tuge. Prelijeva se Rijeka bola Odzvanja glavom Nama nepovratno teče

U kosi

Vjetri me nose vrištinom pustopoljinom suvom Izčupane žile ogoljene do kraja Kako zadržat Uhvatit šaku pijeska Vjetar ga nosi Izmiče kroz prste bolne. Potkovano nebo osta Ruke se znojne dižu vape Zvijezda se moja gubi zamiče Oblacima bez kraja bez nade bez sjaja. Oblaci crni dugi Napojte oči slane Odvedoše je demoni zli Tamo daleko u beskraj Izgubih u kosi ruke prazne

Još nas ima

Nismo svi poginuli u ratu Nismo se svi ubili u miru Još nas ima Rađaju se novi bojovnici Domaji vjerni i odani. Još smo lešinarima rata Tako su ih Francuzi nazvali Četnicima Noćna mora. Predsjednica baulja u mraku Ne videći golotinju svoju Još Kukavac veliku srbiju sanja Vrijeme mu teče Pumpat mora gume u traktora Plenković Ko i svaki Juda O izdajstvu i škudima sanja Još ini miši udbaši orjunaši krvnici komunisti Smišljaju Gdje ukradeno od Domaje sakrit Ne znajući Rupe nema Gdje ih neće Braniteljska ruka stići

Poezija duše

Poezijo! Glasu ljudske duše Svi te narodi i vremena slave “Utihnut će radost pjesnikove duše u mraku dubina boli” Feniks ostavi Rubikon u dubini Vinu se u visine Opet će mu spržiti krila Drugačije ne zna Ne može i ne umije Plavo sunce Pjesnikinjo duše Sestro moja. Svet Ilija na današnji dan Ilinštaka Plamenim kolima Vinu se nebu u visine Bogu Stvoritelju Pjesniku života i duše

Ptiče golo

Promrzlo ptiče ispalo iz gnijezda Golo boso napušteno samo Ljubav živa suđena na propast Hoteći je ubiti u sebi U začetku samom Dok još rodila se nije. Tako mala žilava i bolna Sva u šaku gnijezda stane. Vratit ću te tamo u toplinu srca Ljubavi moja Ptiče moje ogoljelo malo Tamo ti je mjesto Čuvam te ko oči u glavi. I ne zovi me mati Htjedoh te u utrobi ubit Iz sebe te nedam Ti si sve moje Putevima pravim me vodi Tamo gdje je ona Gdje su oči umorne…

U travi

Sve se gube boje Sve se muti tone Sve čezne nestaje Sve gdje mi život bio Gdje mi srce osta izgubljeno u travi Travi povijenoj do zemlje Ljubav gola osta Vodi u ponore mračne Vjetri nose Putevima dugim bez sna izgubljena u travi Potroših oči tražeći ljubav koje nema Nema pa nema Samo sjene prosute po travi

Baš sve

Sve zaboravih Sve Sve baš sve I ljeta i zime Kose lice ruke Osmijeh Korak laki moje gazele Oči Zauvijek uronjene u mojoj utrobi Plavlje od zlata Oči njene plave Kako zaboraviti ikad kad su zapretane Duboko duboko u meni Snage nemam Neda mi se Kako ih izčupat iz nutrine Kako Kad ne smijem Ostat ću bez duše

Domajo moja

Koliko puta već moraš od stoljeća sedmog Skupiti snage Sve od sebe dati Sinove i kćeri Spasiti umorno tijelo Vjeru i nadu Grobove sinske Rukama golim sve one koji te zovu Mati Uvijek smo tvoji Usnom ti suzu brišem Ne plači moja Mati Božo Begušić Iz Humske zemlje Zažablja Jedne od prvotnih župa u Hrvatskom narodu Tu počivaju moji stari Svikli i navikli Krvcu liti za vjeru i Domaju

Tišine

Koraci Život moj Sargaško more nepomično Satkano od tišine Ukleto vazda stoji nema mu dalje U njemu ništa nema sem tišine Minute godine Konjske dužine Ukleto more od davnine u tišine mami zove Tako bi rado zaploviti U njegovo more Njegovu modrinu i tišinu Tišinu koja ne prestaje Tišine koje vape mole Nestaju kopne gase se Žamor se čuje Nazirem vrisak negdje iz nutrine bbegusic

KOMIN

Potrošeni stoje žmuli na pižulu U kominu na ognjištu starom teku rijeke bola pjesme pokopi rađanja i slave prostiru se njime Sva stoljeća davna još u njemu žive. Ko prebrojit gladi zime Kolko puta Slavonija spasi Posna proljeća i jeseni prazne Ljeta zuba nema da zelenu travku nađe Kamen gori spržene doline Vrelo živo sa Javiča vode krijepi boso žedno tijelo. I ko da ništa bilo nije Božiću se žuri Smrekova bukara samotoka puna vina i duše Kruži od usta do usta Božić nam je milo nam je Veselo veselo…

Pišem ti pismo

Onako Druge mi nema Zazivam sjećanja i snove Davno u vremenu nekom U jednom hladnom zimskom kišovitom jutru srećem tvoje oči plave Sjaje se mute Bude u meni dane prošle Boga pitam Bože Zašto mi te šalje I ne gledaj me očima plavim Pohranio sam ih Duboko u sebi Sada ih samo snivam na cesti ovoj dugoj

Idem

Tko sam ja Što sam Prolaznik ubogi bez prtljage ruku praznih klipišem ko kljuse putevima dugim noge se vuku ko godine puste jedna za drugom onako u nizu nikoga nema korake da broji i nije mi stalo tek s čela znojnog rukom onako usput peku me oči bolne zbacim kapi slane idem i idem usta suvih ruka nema da napoje usne žedne sviko i naviko nositi do kraja tegobnoga puta rane na umornoj duši

Putevi svakidašnji

Nekad na papir prospem stih Onako usput nek ostane trag Drugačije ne umijem i ne mogu Ljubavi jedne davne. Ljubavi koja me nosila od nastanka morima bijesnim Razbila sebe i mene o hridi oštre ljute. Groba joj ne znam Ruže joj pružiti ne mogu Zakopah je negdje u nutrini Duboko duboko u mojoj tami i tišini. Ponekad u noći samotnoj šapat kao čujem To samo vali oplakuju onako usput osamljenu stijenu golu. Kako joj upaliti svijeću Groba joj ne dam Živa je živa Duboko duboko u meni

Slavuji

Noć je ova spokojna mirna Roj zvijezda potkovao nebo odavno ih bilo nije Oblaka mračnih nema ne saviru u ponore davne duge sumorne kiše Slavuj ne prestaje pjevati Ponoć je blizu Ne znam zapravo pjeva li ili plače zove Boli ga nešto u njemu boli Kraj mu se bliži Slavuji umiru tiho pjevajući najljepše pjesme svoje Sami u noći Nestaju zadnji Mohikanci Umiru pjevajući slavuji od pjesme od riječi Žal mi remeti muti u ovoj noći lavež daleki tuđi Lavež pasa Dojadio brate Predugo laju u ovoj noći