U raskoraku

Koračajući tromo kroz vrijeme, štujući godine što su odmakle, prošle kroz mene nečujno kao tek vidljive sjene, tijelo se u raskoraku sa željama uma našlo. Želje bi još raširile krila, poletjele lako put novih izazova ali perje uzleta istrošilo vrijeme a tijelo preteško za let. Preispitujem mogućnosti, kako premostiti raskorak rijeke želja što teku i vododerinama  nedaća načete tjelesne obale života. Pitam se kako u vremenu koje nadire ,sklad života sam sa sobom postići, kako ostati nedirnuto rječno korito, i perje krila glatko ,poletno. Teško je raskorakom duševni mir postizati…

Ne pjevajte noćas

Kada eterom noćas krene pjesma„Božić bez tebe“ zaškripati će u duši sjetne,ali snažne uspomene kao koraci teški na prtini snježne bjeline. Lediti će se suze u oku zatomljene kao slap ledom okovan. U sitne zimske sate srećom odzvanjati će svaki gradski kut božićnim pjesmama zaogrnut, moja sreća uporno će tražiti onu mrvu veselja u meni da me tuga ne okameni. Ne pjevajte noćas više pjesmu tugaljivu da me boli više ne razdiru i ja želim radost božićnu uspomene spomenara života neka zapečaćene ostanu. Štefica Vanjek-Štefi

Sa druge strane ogledala

Sa druge strane ogledala jednog života,pomalo dosadna posebna su se čuvstva smjestila, zakukuljena kao leptirove čahure na granama starih dudova čekaju strpljivo nova rađanja iz dosade u uzbuđenje pretvaranja. Ne čekaj da prođe pola stoljeća, čim spoznaš da zavladala je dosada ruke pruži iza ogledala, dotići nepoznato prstima, osjeti nježnost dodira, ne zatvaraj oči zbog nepoznanica dopusti širinu zjenicama, uživaj u iskrenju novoga spoznaj ljepotu življenja sa druge strane ogledala. Štefica Vanjek-Štefi

Zvjezdani taliri

Srebrom posute zvjezdane talire bila sam spremna podijeliti sa tobom ali ti nisi smio, i nisi mogao ljubavlju ih dohvatiti, naše noći posrebriti. Sada mi tmine noći osvjetljava neutaživa tuga a tamo, u odajama tame zvijezde sreće tavore same čekajući neke sretnije, spretnije nježne ruke da ih ljubavlju prospu. Štefica Vanjek-Štefi

Drama

Rijetka su bića ljudska što iz drame uspostave život miran ali mnogi od života lijepog uspiju napraviti nemoguće drame. Prekratke su noći mjeseca pune u kojima se lijepo sniva i sunčani dani bez oblaka u kojima sreća prebiva. Na klackalici sreće i tuge uspijemo li ravnotežu održavati možemo tvrditi da smo prosjećno živjeli i bez uzbuđenja ,dosadom dane otpravljali. Ako je klackalica sreće visoko do oblaka dignuta život nam je proživljena bajka, ako pak tuga put neba leti u samoći stisnuta srca život proleti. Rijetki su oni što životnu klackalicu…

Žena

  Dozvoli si ženo da budeš uvijek posebna, uvijek sanjana,željena, muza nikada ne presahla bludnica stihu pjesnika. Dozvoli si da osmijehe dijeliš kada su glave još snene i vidiš samo ljubavi vrijeme i u magli od treptaja sjene. Dozvoli si da te ljube ti što nikada ljubili nisu, bojama zanosa slikaju ti lice i daruju tijelu uzvišene sitnice. Dozvoli si da te uvijek raduju oni cvjetovi što ljepotom osvajaju čije latice na livadi nikada vjetru ne prestaj darivati. Ženo dozvoli si da budeš snažna ,odvažna nikada grubošću pogažena, ljubav daruj…

Dug

Znaš li da si mi dužan nježnostima nadoknaditi one turobne trenutke čekanja kad misli su se sjetom množile dok su ruke bezuspješno u džepovima snažno stezale prazninu. Dužan si mi osmijehe za svaku boru strepnje i tuge dok su te daljinama vjetrovi tražili a ja te u zaborave pokušavala smjestiti. Duguješ mi poglede na nepreglednu cestu kojom ruku pod ruku nestajemo u samo nama vidljive daljine gdje će srce strasno otkucaje brojati i naše daljine u jedan obzor spajati. Duguješ mi , duguješ nenadoknadivo mnogo, nadoknaditi cijeli jedan život bez…

Osmijeh

Meni osmijeh ne treba nosim ga stalno na usnama zaleđenog od proljeća. Šetali smo zajedno umivenim obalama potoka, zapletali grane vrbama, bosim nogama gazili cvjetnim livadama rukama doticali oblake vjetar nosili u kosi dugu pronalazili u rosi i bili jedno , osmijeh na mom licu i ja u proljeću. Možda će već sutra nestati ako ga jadi i nedoumice otope pa se vrijeme u dosadu pretvori a jesen samo kišu i sjetu podari. Dobro znam da ću osmijeh ponovo naći u sretnim mislima što na djetinjstvo mirišu i jeseni zlatne,…

Posjetnica

Posjetnicu jasnu ostavilo vrijeme, adresa znana ljubav u srcu godinama. Licemjer um savjete srcu nudi „Ti ne ljubiš u teškoj si zabludi zaludu krčevine praviš nekoj sreći ja sam od tebe uvijek veći. Ljubav ,lagarija  je i zanesenost trenom koji stvarnost čini zamagljenom“ Neće srce ni da čuje posjetnica zna da tu je pamet ne zna ljubav šta je ne priznaje osjećaje. U raskoraku stalnom srce i pamet stoje godine potraćene tijelom broje, posjetnica pohabana stalno sjeća da je ljubav ipak sreća.

Oblak

Umrijeti ću noćas i otploviti u nepovrat sa kapima ove hladne kiše koja neumorno lije nudeći jesen umivenu kao kramar bezvrijednu  sitnicu. Dukat za sreću od otužnih osmjeha danas poklanjam nebu da me sa kišom odnese, oblak želim postati što nebom slobodan jedri i zvjezde na leđima nosi. Nad pustinjom ću se izliti, tračak života kaktusu postati, možda od moje tuge cvjetovima čežnje procvjeta i bojama ljubavi oboji novi vreli dan.

Izgubljena

Izgubljena u Oceanu vremena ne znam te više ljubiti stihom, sad te ljubim moždanim vijugama, suludim mislima i čekanjima pružanjem ruku u praznine. Ispraznost u svijetu blještavila sumorna ,neprimjetno sam postala. Moj stih je bezvrijedna građevina u kojoj nitko ne stanuje ni nebom iznad nje ne lete ptice prema horizontima. Izgubljena na crti traženja u godinama pustim zalutala.

Dodir pogledom

Toplinu osjećam u tijelu. U sobi mrak i ja, i ti si tu samo pogledom a srsi tijelom prolaze kao da  dodir nježan moje tijelo dotiće stvarno. Širom otvaram oči nadajući se ruci toploj i liku dragom da izmili iz mraka, miluje me samo tišina, tama odagnala toplinu pogleda dozvane vizije. Osluškujem tišinu i molbu šaljem tiho,sjetno „Ne šalji više mislima poglede ubija me u njima toplina“.

Zaustavljeno vrijeme

Vrijeme se zaustavilo u onoj postelji mirisnoj gdje smo bjesomučno, gladno jedan drugog uživali. Cijela hemisfera je podrhtavala od naših ostvarenih dodira, jugo je tjeralo more na ludovanje, munje kao luči nebeske malu su sobu osvjetljavale usklađene sa našim uzdasima dok su gromovi zatomljivali krikove što nebu su strašću letjeli. Smirili se bijesni vjetrovi, smirila se bura na moru i u nama strast je mjesto nježnosti ustupila, vrijeme je i dalje stajalo na istom mjestu u tvom naručju.

Glorijeta

Ljetno popodne, sparina, usporeno i drveće parka diše. U glorijeti iz prošlog vijeka netko impresivno preludij prebire na tipkama klavira. Ležeći na tratini hipnotizirana glazbom upijam hladovinu platana i zamišljam prohujalo sretno doba. U podnevnoj šetnji na šljunčanim stazama i psi se lijeno vuku, samo klaviristi nije žao ruku. Svira on mnoga ljeta note iste, odabrane, skladane za ljubav i onu koju glazbom ljubi strpljivo čekajući kao Job iz dana u dan da joj preludij znan led oko srca otopi i glorijeta vedrim notama zazvoni.

Ne voliš me

Znam, osjećam ne voliš me više iako u zvijezdama to ne piše. Ne ćutiš više treptaje nemira dok netko tiho sonatu svira. Ne trebaš više poljupce meke ni ljubavnih riječi rijeke. Tugom ispraćam što ne voliš me više a htjela sam ti biti mirisno proljetno jutro i tople ljetne kiše, i još više i još tiše.

Šuplja Lipa

Oj Šuplja Lipa ti lijepi naš kraj vu tebi se navek čuje naš dragi kaj. Bregima zelenim popevka navek zvoni gda grozdje slatko diši i zori. Vu Šupljoj Lipi domek je moj domaja je draga i lijepe je vu njoj. Tu tatek mi stari sam dane broji odpira staru lesu gda dojdeme mi. Tam Papuk se špinći kak gizdavi grof obleka mu šuma kak najlepši štof. Visoke vu gnijezde roda stoji kak da broji hiže gde nikoga ni. Si mlajši su odišli vu stranjski svet trbuhom za kruhom pred puno…

Pišu me pjesme

U krivu su ljudi što kažu da sam poeta koji živi izvan realnoga svijeta i snovima leprša oko planeta. Ja ne pišem pjesme one pišu mene pa u vrevi života moje su zbilje i sjene. Pišu me tugom kad jesen zakiši a na srcu kamen stoji i tišti. Pišu me sjetom što dani i godine lete kao nebom svjetleće komete. Pišu me srećom kad nečija topla ruka moju hladnu nježnošću takne i strepnju iz tijela makne. I ljubavlju me pišu snažno kad um strogu zabranu daje a srce uporno broji…

Gorčina trešanja

Gorak je okus trešanja koje ti daruje netko i pomisliš da ti život sladi a onda uživajući iz tvojih oslađenih usta kao smrtonosan otrov vadi. Uzela sam trešnju tako je jedra,rumena bila naivna tada nisam znala da u rumenilu otrov je skrila. Ruka što mi trešnju pruži nalikovala je iz mog vrta rascvjetaloj žutoj ruži, zle namjere je krila dok glumila je da je vila. Zlopamtilo nisam ali trešnju rumenu ne uzimam više jer dobrota i miris žute ruže nikome na čelu ne piše. Što to zloću u ljudima budi…

Tišina

Pusti tijelo noćas srcu da ga samo mišlju ćuti kao nebo tamno, sneno mjesečeve žute skuti. Ne govori noćas ništa tišini pusti neka priča priču sjetnu glasom vjetra o dva izgubljena bića. Rasipat će tugu breze ko prašinu starog puta štap prosjački  nesretnika što bez cilja svijetom luta. Tišina nek šapne riječi one što ih srce sluša, sigurno će znati reći dal sam bijednik neki treći ili sreća jednoj sreći.

Reci mi

Reci mi kad dan se stiša dali to oči suze ili je kiša, možda samo slutnja neka iz prikrajka zjeni čeka pa ih toči čežnjama i sjetom. Reci mi kad zvijezde zgasnu dali se to osmijeh tvoj skrio pa suncu mjesto ustupio da me  mazi u samoći od izlaska sve do noći. Reci mi dali usne tvoje u zoru dozivaju srce moje pa se sluti ta tišina ljubavlju i strepnjom ispletena jer nas dijeli ta daljina. Reci mi kad pođeš spati dali zagrljaj tvoj do mene svrati privija li me…

Kristalna kugla

Sav svoj mali svijet sreće i sebe u njemu hermetički sam zatvorila u kristalnu kuglu pa kako god je život protrese uvijek se na isto vrati. Navikla na česte trešnje postojana u sredini stojim ovijena mistikom i maglom. Oskudno odjevena ljepotama žića hrabro čekam čaroliju jutra. Na obzorju svakog dana gledam slike tužne,iste ljude što sliče na artiste, kotrljaju se nizbrdicama opstanka u svojim kristalnim kuglama izgrebenima mukama. I moja je kugla izbrazdana dubokim porezotinama nedaća ali ne mijenjam je za igrokaze sreće u njoj gutljaje života kušam i kao…

Taj dan

Sudbonosan dan kada si došao, baletom ljubavi u moj život uplesao bio je najsunčaniji u zemljinoj povijesti, taj dan i Sjeverni Pol se topio pingvini su prestali promrzli drhtati sjeverni medvjedi iz sna se probudili, dupini Ocean skokovima razigrali. Bio je to najvedriji proljetni dan kada je mjesec suncu utro put da bi nama dugo mogao sjati i ptice razbuđene kantilene pjevati. Taj dan probudio si strašću, poljupcima mene zaspalu u meni i raspleo sve mreže nježnosti da još danas mojom kožom šeću  tvoji dodiri i treptaj srcu prenose usne…

Dragi naš kaj

Zdavna sme se dotepli vu bregoviti slavonski kraj ali nigdar nisme pozabili naš dragi kaj. Težačko nas je živlenje stiralo od skromne hiže, vu stranjski daleki svet pozabiti sme morali trseke i bogečku klet. Pinklec na pleća sme deli i same zelene brege vu oku zeli. Slavonska nas je zemljica zagrlila kak mati i sega nam je štela dati šenice za kruhek kaj lijepe diši, na bregima Papuka grozdje za vinčeko zri čez vinograde navek popevka zagorska zvoni tu sme mi doma si al srčeko vleče vu stari kraj i…

Nad ponorom

Godine nagomilale visove sjećanja stojimo nad ponorom postojanja ravnoteža nam bistrina uma i snaga volje za nezaboravom. Nedamo potresima življenja da nam poruše visove i sve u prah i pepeo pretvore. Nedamo vulkanima sjete da se aktiviraju,samo tugu rigaju sve zacrne i boje jutrenja odnesu. Tragamo za gejzirima stvaranja što će nam jezera duše grijati i hladnoće nagomilane uspomenama odnositi. Nad ponorom opstanka zagazili smo jednom nogom  besmisao drugom čvrsto prikovani za radost življenja razapeti nad klisurama svakodnevice balansiramo i ravnotežu vraćamo nesanicom, i rasvjetljavamo rijetkim lampašima stiha.

Žetva

Žanjem posljednje dane života kao bogatu jematvu na sušnu godinu. Obzorja zore već davno odrudjela, podnevna žega lagano jenjava. Kosac vremena i dalje udara, otkose više ne broji snopove godina uredno slaže uspomene priziva i na vagu dobra i zla oprezno stavlja i važe. Kada zadnji otkos padne pasti će i sjećanja u hladovinu prastarih hrastova i još nepokošeno polje rascvalih makova.