Sjećanje na Taika

Ko’ lahor gradom,proletje godina a činila se činila,tako duga. I prođe jesen,i prođe zima, I proljeće…i ljeto ode a ostade tek za njim tuga. Opet je daleko od očiju njenih, ali na onoj strani gdje vječno sunce grije. Opet misle da su ga pobjedili,zatrli, a slobodan je kao nikad prije. Ali što je za vas jedna godina, naspram onih 30 i jos više, što je za vas tjelesna smrt, kad sve osim Ljubavi ona brise…

Povratak braće

Godine su prošle duge Rat je dal’ko iza nas, Al dušman stvori nove tuge Zatirući pravice glas. Sinove su zatvorili, Oči od sunca sklonili, Pobjedu u krah pretvorili, Al duh im nisu slomili. Jer kad Hrvat uz Hrvata Sklopi ruke bar na čas Milost stiže, s njom i pravda Kad se moli Oče naš Zdravo Djevo Kraljice Hrvata Ti si, znamo, tu uz nas Izmolila si nam toga sata Božju milost za njihov spas I suza opet na lice sišla Svi ko jedan kliknut smo pošli Pravda nije nas zaobišla…

Čime zaslužih ,dragi Bože

Čime zaslužih ,dragi Bože, ovakvog muškarca koji me voli? Samo on učinit tako može, da su nevažne postale sve stare boli! Čime zaslužih jedno cijelo biće, mojim da se može zvati, i dok nježna zora sviće, čuvajuć me,da mi se može dati? Čime zaslužih cijelu dušu jednu koju sretoh čekajuć neku godinu novu? Tako nježnu,sretnu,toliko vrijednu, čime zaslužih ljubav ovu…?

Tisuću puta:volim te

Tisuću tvojih poljubaca u danu Meni dosta bilo ne bi, I da dan ima tisuću sati, Opet bi ih sve poklonila tebi. Tisuću dana da nama daju Mogla bih te samo grliti ja, I tisuću zvijezda ko što ti u očima sjaju, Skidala bih jednu po jednu sa neba. Tisuću riječi dovoljno mi nije, Da ti kažem koliko te voli duša, I tisuću mjeseci možda će trebati nekom, Da tu ljubav razumjeti pokuša. Tisuću godina mogla bih lako, Voljeti tebe i živjeti s tobom, U tisuću djela razbilo bi se…

Prije no što zaspem

Prije no što zaspem, kad me umornu opkoli san, jednom reci da me voliš, da lijepo se završi težak dan. Ako me razljute male il velike stvari, ili me rastuže neki ljudi, divan dan ako netko mi pokvari, zagrli me i malo tako budi. Što god loše da se meni desi, popravit može jedan poljubac tvoj, jer volim sve što ti jesi, i što si takav samo moj…    

Četiri zida ljubavi

Da mogu jutrom te probuditi, ljubeći te započeti svaki dan, I da možemo se smijehom razbuditi kad te izguram iz postelje van. Da možemo čaj il kavu popiti prije nego što na posao odemo mi, I da mogu zagrljajem te ispratiti dok napuštamo naš kućni prag ljubavi. O, kakav bi bio život naš nasmijan,vedriji i topliji baš O,kakav par bi bili mi, unutar naša četiri zida ljubavi… Da mogu malo ubrzati vrijeme radeći posao i misleći na nas, jer svaka razdvojenost mi je breme dok ne ugasim komp,a onda kući,gas!…

Što sanjaš ti

Sanjaš li ikad, kad zatvoriš oči, i pogled srne sakriješ ti, što bi s nama bilo da zajedno nismo, da smo drugdje s drugima nesretni ? O, reci mi što sanjaš ti? Sanjaš li ikad, kad umori te svijet i dah sjete ispustiš s usana, što će s nama sutra biti ako ostanemo jedno kraj drugoga? Što nam to stiže iz budućnosti? O,reci mi što sanjaš ti… Sanjaš li ikad kad smiri se tijelo i zaspeš tu, na mojim grudima , kako smo samo uspijeli ostati čisti među svim tim…

Jednom napaćenom

Došao si tako iznenada, I ljubav mi na dlanu nudiš. Jesi li ti moja nova nada, Ili se u osjećanjima gubiš?   Zbog nekoga si dušo, patio, U riječima tvojima se krije. Ne znam ni ja što je bilo, Al tvoje oči tako govore.   Vidim sada ti ljubav treba: Mirna luka lađama tvojim, I jedan komad plavog neba, I nekog da ga nazivaš svojim.   I mami mene ta ista slika: Da mene neko grli oko struka, I šapće na jastuku „laku noć“, Da lakše zaspem usred muka.  …

Tomislavu…

Jesmo li se slučajno sreli? Ne bih rekla…mjesto i vrijeme Netko je odredio, a sudbina je samo potekla… Sjećam se glasa, sliku pamtim Sunčanog dana i puno smijeha… A sad bi da te Otac k nama vrati, Uspomena i vjera jedina su utjeha… Tamo gdje upoznali se jesmo Svaki godine ja ponovo ću ići I nadat se da me pratiš u stopu, Baš kao nekad, tamo ću stići. Živjet ćeš tako ko uspomena moja Bez obzira što nisi tu negdje više, Trag što ostavila je duša tvoja Svo vrijeme svijeta…

Otkud sad ti

otkud sad ti i otkud ovi osmjesi baneš mi u misli sam od sebe jedan dan ušuljajući se nekako tiho u moj san i tvoj poljubac ludi iz sna me prene tad amor opali me strijelom i pjesma ova krene i nemam vremena misliti na formu stiha ovih i ne moram ništa smisliti sve pršti od novih dolaze mi sami od sebe jer ne mogu misliti na ništa osim na tebe i pomažeš po malo da ne mislim na loše stvari na sve što je bilo na sve što sreću…

Gdje su naši najmiliji?

Mrak ,samo mrak Zagrlio ga je. Kroz zrak, teški zrak, Mogao čuti se Jedan krik. Glasno u noć, Samo jedan krik, Tu posljednju noć… Nije znao gdje Odvode ga, Al slutio je Da to mjesto Biti će mu posljednje. Slutio je… I nekoliko hica, I on pada u raku. I ne želeć’ gledat lica, Zaboravlja svu bol jaku. Licem okrenutim nebu, Strepeći za svoj grad, Zakopan biva u zemlju Da ga ne nađu nikada. I nitko ne zna gdje, Junak sa stare ceste je. I još danas on nema groba…

Nek noćas

Nek  prešuti noćas ime moje i tvoje… Nek stane ta pjesma, ta pjesma nas dvoje. Nek drug Mjesec noćas ne prospe svoju luč i nek ode snivat bolno mi ne jauč’… Nek ne  dođe noćas meni san na oči, ako bez lica tvog ne zna sam mi doći. Nek ode još noćas kao ptica bijela, iz ruku umornih, ljubav oboljela.

ti i ja

Ma ti i ja… bili smo čudan par, naizgled dobar sav, a na kraju neskladan. A mogli smo i bolje, da nije bilo “krivo vrijeme”; da si više htio znati, više bi poštivao mene. Ti si se činio dobar jako, drag,zabavan i sladak; i dok sam te gledala tako, nisam vidjela led tanak. Ipak se još pitam, onako, zar sam zaslužila sve to? da mi se narugaš lako, i opet fališ beskrajno. Jednom ću ja,baš ko ti meni možda zgaziti srce,kukavički,ružno; nekome ko će mi značit ko ja tebi samo…

O sjećanja,prokleta sjećanja

O sjećanja, prokleta sjećanja, vrijeme je da to prestanete biti. Dosta mi je više tih ružnih sanja, vrijeme je da nove počnem sniti. O sjećanja, prokleta sjećanja, vrijeme je da se posve zaborave: Ona ljubav što sad samo me ranja, one usne,ona kosa,i oči one plave. O sjećanja toliko prokleta ipak niste, al zar bi vas drugačije mogla zvati ja; Jer svakoj mojoj novoj nadi krvnici vi ste, Gušite i ovo malo svjetla što u meni sja. O sjećanja,prokleta sjećanja dosta mi je više ružnih sanja…

Priča ljubavnika

Lome se vali života o stinu, zalud se riči u nebo vinu. I dolazi vitar,vitar sa juga, a moje srce,još obavija tuga. Pogledaj nebo, gori i sijeva, više o ničem meni se ne pjeva. I dok hladna kiša na polju lije, uspomena jedna moje srce grije. Sićan se ,jube, kanda je bilo juče kad san te pojubia isprid tvoje kuće. Ali s novom zorom,ka za vraga, negdi su te odveli,nestala si bez traga. Sjećam se i danas,ljubavi moja te posljednje noći,kad bila sam tvoja: Sa zadnjim poljupcem nisi mogo’ znati…

Jedna pjesma

Htjela sam ti napisati pjesmu, I mislila sam da će riječi same teći. Al izgleda da sve što osjećam, Riječima ti baš i nemogu reći. Već dugo priželjkujem sunce, Da otjera sve stare crne sijene, Al ne mogu si oprostiti nikako, Što sam te srela u krivo vrijeme. Sve bi dala da si sretan, Da ti osmjeh ne silazi s lice. Sve bih dala da ostaneš dobro, Da se osjećaš slobodan kao ptica. I ljubav, i bol, sve je to život, I ako se od njega misliš kriti… Ako odlaziš…

Prijatelji

Prolazi vrijeme, prolazi sve. Prolaze dani i godine. Prolazi mladost, odlaze sni, Dobro pobjeđuje, ispaštaju zli. Svašta smo prošli ti i ja, Jednom ćemo se sjećat naših gluparija. Zajedno ćemo se smijat nepodopštinama Za deset godina uz čašicu vina. Prolazi vrijeme prolazi sve… Sve ljudske želje tu su nemoćne. Ali u trku života ništa izgubljeno nije, Jer, prijatelju, za te srce bije. Prolazi vrijeme,prolazi sve, Ljubav i prijateljstvo ne prolaze.

Sjećanje na Valentinovo

Zvijezde se sjaje na noćnome nebu… Na hladnom zraku Noćne ptice zebu. Iz daljine dopire neki zvuk. Prekida tišinu, prekida muk. To našu pjesmu sviraju tamburaši, Dok već slabo gore lampaši. Mjesečina se zrcali na jezerskoj vodi. Mjesec po nebu tiho,tiše hodi. Moje je srce bez tebe minulo… O, sjetiš li me se ikad Na Valentinovo…

Ponekad

Ponekad poželim pobjeći od svega. Ponekad poželim zaboraviti njega. Ponekad poželim odletjeti zvijezdama. Ponekad ne znam što se dogodilo s nama. Ponekad želim samo maštati. Ponekad mu želim sve opraštati. Ponekad se sjetim koliko me duša boljela. Ponekad želim zaboravit da sam ga voljela…

Sretan mi rođendan

Evo sviće jedan sasvim običan dan, i dalje srce te želi,a razum se buni. I danas dok slavim svoj 23.rođendan, mislim si:možda se luda želja ispuni. A nećeš doći, da učiniš me sretnom, ni čestitku poslat nećeš,da čestitaš bar. I opet do večeri osjećat ću se sijetnom, sažaljevat što nas dvoje nismo sretan par. A nećeš ni dići slušalicu svog telefona, ni jebenu poruku poslati nećeš se sjetiti. I opet ću zuriti negdje posred plafona, dok će me svi drugi dolaziti posjetiti… A neću ti ni na pamet ni danas…

16.listopada 1991.

Eno, na onoj cesti hrabro je on stao… Trpeći u muci, bez drhtaja u ruci. Eno, na onoj cesti gdje zaglušujuće bile su noći i svi njeni jauci. I prijatelji s njime,njegovi suborci stajali su tako, dok mjesec sipao je svijetlost na njih blago,blago… Iz noći u noć, iz dana u dan rušile su sve, al ne i jedan san, te olovne strijele što rezale su zrak, i hladni obruč kojeg stezao je mrak. Na nebu se gasila  zvijezda, jedna po jedna, al svi su znali da je Ona toga…

Jedne svibanjske noći

Otvori prozor večeras, Nisu li divne svibanjske noći, Pogledaj nebo noćas,reci Vidiš li isto što i ja? Kao da smo blizu, A daleko smo jedno od drugoga. Pogledaj nebo noćas, I znat ćeš što mi je u mislima sad, Kad vidiš mjesec kako se smiješi Znaj i ja ga gledam, I smiješim ti se tad. Jednom doći će dan Vidjet ću tvoj osmjeh opet, I znaj, jednom opet skupa Bit ćemo, prijatelju, ti i ja. Znam doći će dan, Kad zapjevat ćemo ovu pjesmu lako, I prsti tvoji, Kad prošetat…

Ne želim to

I opet me jutrom budi tiho,tihano,polako ono za čim srce žudi da me stisneš jako,jako. I nalazim te u svemu: u grizu breskve,i drugom voću i dok nektar cijedi se po bradi Ne želim to,ali te hoću … I opet te viđam po gradu, u nekim drugim ljudima. I naježim se gubeći nadu, nalazeći te u pjesmama ludima. I posao mi nekako prođe. Taman kad pomislim kući poć’ ću, s povjetarcem tvoj dah na vrat dođe, Ne želim to,ali te hoću. I nađem te putem u šalici kave, liznem te…

Još samo jedna tužna pjesma

Još samo jedna tužna pjesma Za tebe… Zbog tebe… A ni stiha zaslužio nisi! Još samo jedna tužna pjesma, jer slomio ionako slabo srce ti si. Još samo jedna tužna strofa Za tebe… Zbog tebe… A ni pročitat je tvoja taština neće! Još samo jedna tužna strofa, Dok tvoj zadnji pozdrav grudi mi sječe. Još samo jedan tužan stih Za tebe… Zbog tebe… Jer ne želim da drugi znaju,da vide… Još samo jedan tužni stih, Dok zbog tebe suza ide. Još samo jedna tužna riječ Za tebe… Zbog tebe… Jer…

Ne znam zašto

Pružam ruku do hladnoga zida, kao da ju pružam opet do tebe; Al ta pomisao bez imalo stida, više od svog tog betona zebe. Ja znam da ovo nije zdravo, al barem papiru ću sve reći. Nitko ne zna što je krivo ili prav o ni ja,ni ti,ni itko treći… Tvoje ime nekad prekine tišinu, ne znam zašto,izleti samo. I ko da sa srca skine prašinu, sjeti na ono što skrivam tamo. Ipak te se ponekad i sjetim, nekad i više no što bi htjela. Ko ptica što s jeseni…