angel

malom jedrilicom se otisnuo, iz sigurne uvale na ocean hrabro krenuo, nova jedra širom razvukao, svim pomorcima ponosno pokazao, da vjetar novi u jedra mi puše, bez kormila ravno u sigurne vode, kao hrabrost velika putovanje izgleda, jedrilica mala na pučini šanse nema, ali pssssst, nikome ni riječi, hrabrosti ovdje nema, anđeo me vodi.

dust

kao slegnuta prašina na hladnom kaminu, bez plamena i vjetra, umirila se duša, prepustila se vremenu. u tren oka vjetar se pojavio, odjednom svu prašinu razbacao, jaku vatru naglo zapalio, dušu iz dubokog sna probudio.

ocean

i dalje plovim oceanom, bez vjetra plutam pučinom, širom otvorenih jedara, žedan čekam spas. malom jedrilicom se otisnuo, iz sigurne uvale na ocean hrabro krenuo, odvažan, hrabar, najveći sam bio, bez pogleda u dno na tvrdi greben se razbio. slomljena jedrilica kao lako pero, osušena jedra bez daška vjetra, izgubljen kompas u oluji, postaje sve hladnije.

suddenly

žarke misli kao vrući asfalt, u trenutku bačen u led postaje ispucan, kao jasna slika bistro nebo, pogled na tebe dozvao je oluju. običan dan postao je zajeban, glas odnekud poznat načulio mi uši, pogled u crvenu kosu razbio mi dioptriju, srce i duša umirili se, kao da nastavak ne žele. poput tsunamija utihnulo je sve, ali duša znala je da ubrzo sve u meni razorit će.

cage

snažan san kao jaka bura, poljubci jasni kao stvaran život, u tami naglo otvaram oči, hladnom vodom brišem prikaze. čekićem lupam po ruci, da zaboravim na bol iznutra, svjetlo gasim, rolete spuštam, da ne vidim i ne čujem, baš ništa. postajem otporan na metke, nevidljiv očima protivnika, odavno zarobljen u svom kavezu, ključ slobode u srcu jedne duše.

dad

tvoj pogled shvaćao me, tvoje ruke grlile me, tvoj glas grijao me, tvoja ljubav dizala me. poput planine bio si snažan, u mom srcu najviše važan, poput mrava bio si vrijedan, mojoj duši potreban je samo jedan. kao kamen uvijek postojat ćeš, kao vjetar uvijek dolazit ćeš, kao sunce uvijek grijat ćeš me, kao anđeo uvijek čuvat ćeš me. jučer. danas. zauvijek. vidimo se, tata.

spring

tmurni oblaci se izmjenjuju, sunce sve više zamjenjuju, pet dana pada kiša, ma misli li prestat jebem li mu miša! onda stane i na snijeg okrene, ma gdje su li mi sanjke crvene? odjednom sunce se pojavi, i snijeg se na recepciji odjavi. svi u hotelu unezvjereno skaču, kao da na guzi osjetili su kuhaču. kad ono raspoloženje svima se podiglo, pogodite šta je stiglo!

ant

hladna stolica ispod crnog stola, poput mrava skrivenog od kiše sklonio se na sigurno izgubljen od matice hrabro tražeći put nazad krenuo kraticom novim putem tražio spas ulovljen u oluji prestrašen sklonio se od kiše čekajući sunce.

chalk

drugačiji, poseban, sjeban. isti, jednak, normalan. u čijim očima? na kojoj ljestvici? kredom iscrtana budućnost na mokrom asfaltu. sad sam spreman. spreman da se bacim u bezdan budućnosti, u crnu rupu netrpeljivosti i razočaranja. na tijelu kora drveta, otporna na budale i glumce, na dvolične i proračunate. stvoren umjetni štit, sa posebnom šifrom za ulaz. kiša. kiša. kiša. nemam novu kredu.

where is my soul

šum mora uspavljuje mi dušu, pogled u daljinu usporava mi ritam srca, kada prepustim se trenutku, osjećam da ne pripadam ovdje. osjećam se kao izbjeglica, poput stranca u vlastitom stanu, misli kad da su u logoru, zarobljene i lišene pozitive. poput sunca grijao me tvoj pogled, kao vjetar podizala si me, odjednom pustila si sve, u ruke neprijatelja ispustila me.

red rose

ugašeno svijetlo poput boje moje duše, izgorena svijeća kao svjetlo budućnosti, u mraku tražim rehabilitaciju, u tvojim ostacima nalazim inspiraciju. oči tvoje poput zelene rijeke, dodir tvoj nježan kao jutarnja rosa, tvoji su me poljubci začarali, u meni samo jedan put napravili. svaki san si mi ukrala, sve misli zagradila, srce moje zaključala, adio ružo moja crvena.

armageddon

slomljeni temelj poput lakog pera, izgorjele grede kao suhi papir, razbijena vrata nakon provale, sada samo propuh ostao je. izgled duše odjednom je neprepoznatljiv, otkucaji srca poput pokvarenog sata, jednim potezom srezala si sve, moj osmijeh odnijela drugome. vruće riječi kao upaljeni vulkan, snažne misli poput orkanskog vjetra, u glavi nastao je armagedon, previše borbi za normalan nastavak.

fear

svako jutro tmurno je, bez obzira na sunčano vrijeme, iako vani prži sunce, u meni je nevrijeme. kako zastaviti kišu, skloniti se od grmljavine, kako pobijeći od vala, kojeg je tsunami prouzročio. zašto kraj nije kraj, čemu ove pjesme, čemu tolike misli u glavi, zašto je moja duša još uvijek u tami? odgovori mi u mislima, zašto još volim te, čemu srce moje nada se, zašto drugih boji se?

blinded

krhke misli lete posvuda, dok traže prostor u oazi mira, slabi vid mi dušu ozlijedio, u isto vrijeme sam gledao i žmirio. pustio da stvari idu svojim tokom, nudio ruku povjerenja, slobode, puštao da tvoje oči lutaju svijetom, jer ludo sam vjerovao. sada ja ne vidim ništa, odjednom sam oslijepio, oči širom otvorene, a kao začaran gledam u jednu točku.

summer

pet godina bilo je ljeto, povremene kiše nisu mogle spusiti temperaturu, oblaci teški znali su doći, ali još brže smo ih rastjerali. nakon toliko ljeta, zima je valjda bila očekivana, ali gdje se izgubila jesen? zar nisam se dobro obukao, pripremio na ovu zimu. odjednom hladno mi je postalo, smrznuo se jedan dan, iznenadila me promjena. polako led puca, ali iznutra još uvijek sve smrznuto je, bojim se da će ovo biti duga zima. zbogom ljeto moje najdraže.

knife

svaki dan čekam poziv tvoj, kao malo dijete još uvijek glupavo, borim se u sebi, tražim prostor između vraga i anđela. svako jutro teško je, prva slika ti si, prve misli tebi lete, pitam se kako je kod tebe. da li me se sjetiš navečer, pomisliš li na mene kada sklopiš oči, ima li tamo još uvijek mjesta za mene, sanjaš li me ikada? tvoja strana čeka te, tvoje sve ostalo je, slike po zidu izmjenjuju se, ma daj se barem vrati i izvadi nož.

green eyes

izgled duše poput zgužvanog papira, u glavi već duže vrijeme samo jedna pjesma svira. ritam srca se odjednom promijenio, na dan kada si otišla totalno sam zanijemio. kao mina svi planovi su pukli, bez najave sve moje bitno odvukli. novi dani kao ružni san, još uvijek se ne mirim da ostao sam sam. srce moje još uvijek nada se svemu, da riješit ćeš u glavi tu dilemu. dal zelene oči vratit će pogled, maknut taj zid i rastopiti led.

dot

šapat u glavi kao šum mora, riječi tvoje odzvanjaju zatvorene u kutiji, zajedno smo ostavljeni tamo, svađaju se smisli, ponekad se i ljube, vole, ali ustvari su klaustrofobične.   svaki dan letam okolo, vozim se, šećem, sjedim uz more, tražim smisao i odgovore. nadam se razumu i boljem pogledu, tišina odjednom smiruje me, a znaš da volio sam buku, da nikad nisam sjedio u miru.   jel vidiš koliko promijenilo se sve, kada si me ranila dio mene si zakopala. novi svijet pokušavam otkriti, novu glavu izmisliti, nove poglede nacrtati.…

without sense

svako jutro tmurno je, bez obzira na sunčano vrijeme, iako vani prži sunce, u meni nevrijeme je. kako zastaviti kišu, skloniti se od grmljavine, kako pobijeći od vala, kojeg tsunami prouzročio je. ali čitatelju moj, reci mi jel ovo ima smisla, čemu tolike riječi i patnja, kad zbog drugog otišla je. zašto kraj nije kraj, čemu ove pjesme, čemu tolike misli u glavi, zašto moja duša još uvijek u tami je. odgovori mi u mislima, zašto još volim te, čemu srce moje nada se, zašto moje oči druge ne vide.

lost

kao vjeran pas čekam samo tebe, uzalud se trudim i gledam, bezveze lajem na prolaznike, a ustvari tužan sam jer sam sam. svako jutro lutam gradom, vraćam se na naše mjesto, gledam, vrtim, tražim, ali svaku večer spavam sam. kako naći novog gospodara, koji će me hraniti i paziti, šta ako dođe netko zloban, koji će me samo htjeti zgaziti. kako naći novu ljubav, biti glasan ili tih? kako skrenuti pozornost, pokazati da sam ranjen, slab. kako da izliječe me, kad nema krvi niti rane. kako naći novu sreću, da…

sand

kao pijesak među prstima, polako iscurila je ljubav tvoja, malo vjetra otpuhalo te, u nove ruke skupilo te. svako zrcne tako posebno je, od svih ostalih se razlikuje, u cjelini magično postaje, ruke moje tada bile su posebne. sada prsti tapkaju po travi, prazni, hladni, bezosjećajni, u trenu ostali ukrućeni, poput leda zamrznuti.

valency

kao slomljena strijela izgledam komadiće duše poput razbijenog stakla skupljam, rukama golim čvrsto grabim dok krv se spušta po prstima hladnim. tko bi reko da tako si snažna, zar srce tvoje ima takvu želju, da riječi tvoje kao bomba ubiju sve, da dijela tvoja mene tako zgaze. nemaš pojma koliko cijenio sam te, niti ne slutiš koliko volim te, tebe gledao sam kao perfekciju, nas doživljavao kao idealnu valenciju. nakon svega ostao sam slijep, u kućici zarobljen i oduzet, srce nema snage izbaciti te, glava još uvijek u labirintu je.

secret life

kišovite misli poput vremena vani, izgubljeno srce poput psa u tami, neispunjena duša kao kutija prazna, usamljena ruka kao bolest zarazna. skrivene emocije kao napuhani balon, zatvorene oči kao duboki zaron, u najvećoj tami bistre slike, odjednom vidim sve propuštene prilike. tajni život kao jedina sreća, u njemu i dalje moja si ljubav najveća, u pogledu tvom nalazim toplinu, u zagrljaju tom osjećam vrućinu. poput male mace predem, samo tvoje riječi jedem, svaka nova u meni uvezana, u tajni život zauvijek urezana.