Neizustiva

Kakva radost je ta nadvremenska sila Kao svila na vjetru talasa kroz stvarnost Kada pjesmu svira hrabrost se budi I ljudima i Bogovima jednako sudi I nudi se svima i svi oni ju žele Radi nje putuju i radi nje sele Najmirniji luduju i najluđi se mire Njoj se dive i radi nje tuguju Ratuju za nju pod zidinama Troje A neki je se i boje, ali za njom žude Ponekad okrutno razdvoji ljude Ali okrutnije bi bilo da je ne bude

Očaj

Zraka nade među sivim oblacima Probija se kroz grmljavine zbor Jeka u visinama, glas radosti Oluje odnose pečat žalosti Plač nestaje nošen vjetrovima Utihnuo je zemaljski dvor *** U daljini negdje slatka kiša ljetna Hrani novi zeleni svijet Očajavam u ovoj suši Napoji me Nije mi još mrijeti Nahrani me Tišina me guši

Nešta Novo, Nešta Staro

Nešta  novo, nešta staro Ambicije su samo prašina Nestali humor iz davnina Trebam nešta novo da staro Zaboravim kao desetljeća zima I svako ljeto što je iza mene ostalo Velikih snova tako je malo A male život proždire stalno Nešta novo, nešta staro Izmiješano u jednom danu Sve je s osmjehom propalo Kad sam savršenstvu našao manu Novi život što korijene vuče iz sutra Hladna stara jutra već danas iza mene Pandorine kutije nalazim već otvorene I razbijam o stijene na obalama mora mutna Sve što je novo dok stari…

Izgubljeni

Mi smo izgubljena djeca noći Odrasli nadglasani u vlastitoj samoći Među granjem Mjesec tražimo pitajući se Kojim putem kročit Zadnjeg dana tjedna nismo spremni za novu dozu Robovanja navikama, služenja prilikama Beskrajnim gutljajima opijamo nervozu I tješimo se besmislenim lirikama Da svaki gutljaj je baš onaj zadnji Pod krošnjama parka, pod sjenama mraka Suznih očiju gledamo u sutra Prema novom danu punom bitaka za opstanak Možda pokušali smo jednom bježat tračnicama vlaka Iz malog grada okovanog zidinama frustracije Ali i dalje smo tu, u smjeni generacije Višak i vladaru i…

Noćni Zov

Šetao sam po parkiralištu duša I gledao u Mjesec Jesi li zbilja tako prevratan i lažan O bijeli Anđele noći? Želim dotaknuti nebo I osjetiti tvoju usamljenost U toj hladnoći Osami oblaka što te grle I da znam da ne varaju me oči I ti i nebo nećete zauvijek nestat Hoće li doći čas Shvaćanja tvoje Božanske moči O Mjeseče bijeli moj U kojeg sam se pouzdao kad nisam bio svoj Nego prazan gledao sam oblak porazan Dok te izjeda Kao i mene moja usamljenička bijeda Gdje si se skrio…

Nada

Svako malo dobiješ drugu šansu Popravak za promašenu romansu Ili misao izgubljenu Shvatiš u pravom vremenu Svako malo misliš izvuć pouke Iz iskustva, kao da čitaš Neka životna uputstva Da bi ispravio greške Svako malo shvatiš da Možda, možeš samo možda Pomaknut strunu života I tako svako malo Zalutaš u sjene U očajne dvore njene

Sam Sebi

U albumu mentalnih slika Vidiš lika koji želiš biti Crno-bijelog improvizatora Životnih prilika kojima Povlačiš niti, ali u biti Vidiš što želiš vidjeti Živiš što moraš živjeti I konačno se sebe postidjeti Jer odgađaš neodgodivo Trošiš volju koja je Životno gorivo, maštaš Praštaš si neoprostivo I padaš u blato iz kojeg Se izvući ne možeš Zbog kojeg stojiš u mjestu Pužeš i blatnim rukama Nezasluženi znoj brišeš Zaglavljen u beskonačnoj mori I osječaš kako plamen života Sve slabije i slabije gori Blatni su tvoji dvori i snovi Samo su bojno…

Snovi

Što će mi snovi u kojima me Realnost lovi i ne da mi mira Što će mi fantazija koja Tamo gdje najviše boli me dira Savjest i podsvijest se igraju Jučer i danas u snovima Zloćudno se miješaju Mašta zaziva muze, a one Kao zlodusi ujedaju Po zidovima sjene puze U snovima strahovi opsjedaju Što će mi noć u kojoj mrak je Tamniji od svemira bez zvijezda Što će mi san u kojem Me prate košmari i jeza