‘Razuman’ san (s posvetom Crnoj Kraljici)

Trava je imala tvrd, oštar miris – po kloru, Što me nije čudilo jer su oboje zelene boje. I plava kućica s bijelom ogradom oko sebe Gdje poljubio sam crnu kraljicu Obrasla je alžirskim bršljanom.   A po zelenoj kravi koračala je U crnoj haljini, kose boje zrele dunje, Ona koju vidio sam nekad davno, Za čije lice mislio sam da ga prepoznao ne bih, No ureza se u pamćenje.   I pitala me crna kraljica da s njom pođem, Ali ne, I bojah se toga, Razum pobijedi osjećaj, I…

Kavana

Zaiskao sam da ulije još mi jednu, Pa da ugrije, da tugu napoji žednu. U kutku sjedim, na rasklimanom stolcu, Vičući snažno  nek donesu još bocu. Kutija trošna – gdje jutros stavih duhan- Prazna već je, a k studeni ne želim van.   Molim cigaru gospodina u kaputu, No gospodstva taj ostavi po putu, Do šanka hodam, do bijele zgodne dame I prepadoh se, u nje lice k’o u ljame, Bacio stol sam, vrisnuo iz petnih žila, Kad upita: ‘Zar vam put moja nije mila?’   ‘Ne, nije mila’, mislio…

Kad ne vidiš mu boje (cca?)

U nekom trenutku ove sparne, gotovo ljetne noći Zaboravim da je sve prošlo i probudi me osmjeh I krenem ti dodirnuti ruku pa vidim da uza me ne ležiš I shvatim da sam opet isti sanjao san, Da na trenutke ne prepoznajem granicu stvarnosti i mašte. Pa gledam u ono, kažu tamnoplavo, noćno nebo, Promatrajući stabla u crnilu noći, Slušajući tišinu kojoj zaboravih postojanje. Najljepše je cvijeće ono u ponoć, Kada ne vidiš mu boje doli crne. Ali zar ne bi pjesnik trebao vidjeti i za dana crno? Dokaz da…

Tipično plave

Napisao sam koliko želim kraj, Slabašno držah u klonuloj ruci Bijelu tabletu. (U glavi mi zvuci, – Glasovi? – viču: Sada! Sebe nam daj!)   I onda oči, no tipično plave, Ne one prije, ne njezine one, Već druge neke, – tople! – suze rone. Plava je hladna! Zar su ovo prave?   Nemoj plakati! Bolestan sam i ja. Ne slušaj, hodaj! Žele tvoje boli, I moje žele. Šuti! Riječ ubija…   Nemoj plakati! – tihi glas te moli. Ne pomažeš mi. Dokad ova budnost? I odveć klonuh. Dokle ova…

(bez naslova)

Ne budi me! Ne budi me! Da ponovim? Prestani mi ovo raditi. Gledaj to crno perje, gledaj tu haljinu crnu. Vidiš li? Reci! Ne prestaneš li…. Ne prestaneš li, obećajem ti da ćeš zaboravit što je san. Zauvijek. Hoćeš li me prestati mučiti? I crna haljina. Mokra. Od krvi? Od krvi! Upozoravam te. Nisam te doveo pisati. Pusti pero. Crno pero. Krvavo pero. Ni nemaš ga. Sjećaš li se pisma? I crne haljine? Ne budi me! Ne budi me! Znaš li što je osveta? Sebi. I crna haljina. Posljednje upozorenje.

Η της Αληθειας οδη (I tis Alitias odi) – Alitijina pjesma

Oči teške postaše premorene od zelenila koje me okružuje Pa ne dam odmora ni divljenja više klonulom poeti Što je u skromni stan (neimaštinu) primio grupu poroka što dokolicu vole, Već ga na trenutke dosadne nelagode stalno tjeram, Pisanjem mučim, sivilom kao ključalom oblijevam vodom. A on izvor voli što hladan žubori okovan svježinom leda I stijenu bijelu tvrdu da na njoj mirne snove usne, Iz ebanovog pehara piti zaborave podzemne Lete, Čitati simbole ispisane crnilom na suhoj pergameni, On zaborav ljubi, a ja mu ne dam ni cjelova kratkog.…

Rustica prima (Carmen prosaicum)

Uperilo je sunce ruke svoje u bijeli pokrivač što nadismo mu ime ‘snijeg’. Moram priznati da vidjeh više snijega u ovom kratkom putovanju nego odonda otkako mi mati podari život. Da nisam došao u prostranstva Like rekao bih da mi netko laže. Posmatrao sam zaleđene potoke, jezera, bjelinom prekrivena polja, bijele dine što stvori ih planinski vjetar i shvatih gdje sveta Inspiracija stanuje. Vidio sam ju kako hoda po snijegu ne ostavljajući za sobom traga, vidio sam ju iza stabla, u zimskom suncu, na bijelim krovovima kuća, u svakoj travci…

Krik (Modo baudelaireico – pjesma u prozi)

Pitam se jesam li bolestan ja ili koji taj zvuk ne čuju? Svakim jutrom zaputim se na tramvajsku stanicu kako bih došao do centra ove hladne metropole. Pošto na se stavim kaput i plavu torbu, zaključam vrata, iziđem iz doma u svjetlo dana, prođem vrtom i dođem na cestu. Često hvata me dilema je li bolje ići pločnikom ili zaleđenim blatom (i uvijek začudo biram to zaleđeo blato s lišćem). Došavši do druge ceste prijeđem ju i tada čujem taj zvuk. Taj plavi tramvaj prilikom prolaska stvori takav zvuk da…

Ne zato što sam ih ljubio, no…

Rekla si jednom kako je ono što pjesnik u srcu nosi Obična mast kojom oči maže lakovjernom svijetu I bila si (teško mi je priznati) potpuno u pravu, Barem što se pjesnika tiče koji ti ovu sveti pjesmu. Tmurnim sam šetao stazama koje volio nisam I na skretanjima nisam skretao k osjetljenom, Išao sam kao bez pameti u najveći mrak Nadajući se da ću tamo koju za upalit naći svijeću, Nisam tminama hodio zato što sam ih ljubio, No zbog toga što sam želio da ih ljubim, Što sam želio…

La dépression

Prelijeva se nebom sivilo plavim I glazba je mukla k’o trublja gluha, Cijelo vapi tijelo za snagom duha Nalikuje oblak prljavi na dim.   Nekad čiste lokve s vodom su bistrom Očima užitak bile na pogled, U močvaru sada kao bljutav med Sve pretvoriše se, hod postade trom.   I vine se pjesma bolnoga srca Da nalik na stranca neznanom kuca, No pade u lokvu zgažena, teška.   U slobodu opet poput bijednika Nije htjela ići, pusti glas krika. Glavno shvatila je: “Život je greška!”