još jedan bezvrijedni rik

Iznova i iznova pokušavam vam reći nešto o sebi i svojim patnjama ali samo ričem kao povrijedjen orangutan i zapravo ne znam ništa o sebi niti o bilo čemu zapravo. Andrić je davno opisao orangutane poput mene- “Čovjek sa svim patnjama koje prate jednog umjetnika, ali bez ikakve umjetničke moći da svoje patnje izrazi.”   O, kako želim i koliko bih svojom instinktivnom dušom bio primitivno zahvalan da sam zaista orangutan, nesvjestan svoje nevrijednosti.  

Tuzno jutro u malom beckom stanu

Sjedeljka sa iskvarcanom barbikom koja mi je gazdarica njenim bivsim muzem koji mi je cimer i turskom kahvom koju sam napravio ne bih li mogao reci da mi je poceo dan.   Smrde cigare, smrde barbikine glupe izjave, smrdi njegov jad sto mora da zivi sa bivsom zenom, takvom smrdljivom zenom, smrdi moja dusa u kojoj vise nema zene koju volim. Kafa mirise.   Tamo, na pragu velikog prozora moje sobe od naleta podunavskog hladnog vjetra razletjela se ljubavna pisamca te iste zene koju volim te iste zene koje vise…

Polje umirucih suncokreta

  Polje umirućih suncokreta Helianthus annuus biljka je dubokog korijenja sa velikom snagom upijanja hranjivih materija kao i onih otpadnih pa tako čisti zemlju od otrova Takav bi i čovjek trebao biti, Biljka je to koja ne okreće se prema Suncu kako mnogo ljudi misli- svaki dan i po cijeli dan, već samo pri rodjenju, pri prvom pogledu na Sunce- zaljubi se u prvu svjetlost i tako okrenuta ostaje do kraja svog života pa zato često u poljima suncokreta, svi su suncokreti zajednički okrenuti na jednu stranu, zaljubljeni u vlastitu…

Ljubavi, provjeri jesam li šta zaboravio

Grad Stan Soba Dvosjed: Predvečerje, rastanak, suze, ružni snovi, tužna buđenja, depresija Približavaju se tvojoj duši, kažeš.   Treptaj oka Sekunda Otkucaj srca Minuta   Još jako malo vremena će proći i, ja odlazim od tebe, mila, Pa će svaki časovnik biti ti koristan samo da znaš kad da odeš kupiti voće, pecivo sa hrenovkom ili otići na fakultet jer trgovina radi do tad-i-tad ili počinje predavanje tad-i-tad, kažeš. A svo će ti se vrijeme činiti nesrazmjernim, vječnim, kažeš. i Kapci teški non-stop i Jecaji bolni svakih nekoliko sati će…

Kosmička uspavanka za Iman

Šaljem ti pisani poljubac u koverti od moje noći na papiru nadom poljubljenom što nada se nadasve da sile sve podsvijesti večeras združiće se prosto kao glina pa otić’ do visina i u visini maglina širećeg prostranstva predat se na oblikovanje nekim rukama vanjskim predat se vajanju ljepote ovonoćnog tvoga sna. Ljepote koju zamisliti ne umijem jer samo sam čovjek.

Spoznaja

Pošao sam jednom neke riječi da ti skladam redove da preuređujem rime premećem i usklađujem naslađujem se i nadmeno se nadam da -napisaću ti pjesmu. Bio sam svjež kao maglovito praskozorje rosno osvježen rosom zornih misli o tebi oprašen prahom magličastih slova što kao supernova blještale su željom – da napišem ti pjesmu. Nespretno pleo sam splet riječi po tvojoj mjeri mjerkao opseg do kojega te volim prepravljao stihove, križao strofe i većinu te katastrofe, ploveći vremenom naslućivao da -teško ću ti napisati pjesmu. Danima nadahnut, a beskrajno bezidejan izmastio…

Eksperiment: dokazivanje bosanskog čovjeka

Podvežite mu oči i stavite ga u sobu crnih zidova bacite ga u sobu crnog patosa, svu satkanu od mraka obezglavite nadu, lišite ga životnih plodova pa otežajte mu dah i dalek nek’ mu bude razmak od koraka do koraka Neka vrat mu bude iščašen i polomljeni ekstremiteti pružite prema njemu svu bol što može da se pruži ostaće samo njegove misli: svjetlo, sa njim da se sveti i ostaće mu inat njegov, što će sa njim da se druži Neće proći mnogo, preobrazba će se odigrati taj čovjek u…

Izdvojeno iz vremena

Jedne hefte: Dvoje djece, supruga i mali stan propali kroz jamu straha, zašli su u krizu njihov otac, suprug, Superman mora na dijalizu.   Zdravstvenog osiguranja nema duša i budžet pare i srce- jednake im rupe izbušene spoznajomm da životi su artikli koji mora da se kupe.   Već nekoliko dana grca u grču poistovijećen sa smrću porodični heroj, moli kleči plače jeca: “Pomilujte život moj!”   Premećući džepove što nose teret srca ogromnog tražeći prijatelje da zajme novac ovoj borbi čuo je samo tajac u šaradi svijeta ogavnog i…

Zrenje tišine

Prvim pogledom kojim kročimo u svijet upijemo dušu i želju da znamo- “Koje su boje što oboje cvijet?” “Da l’ sunce prati cvat, il’ zasebno cvjeta samo?”   Uslijede pogledi novi, a i usta otvorimo zaplete nam se jezik i škrguknu zubi malo uspijevamo reći, a sve više govorimo dok tražimo mjesto gdje znanje nas ljubi.   Kako više govorimo, shvatamo da igre riječi ponekad su opasne i koštaju nas kao vrijeme tad znanje u nama pred ego se priječi naređuje usnama da ostanu nijeme.   Sve više učimo, govorimo…

Suprotnosti

Tebi, djevojko, što te snovi moji od sjećanja prave riječi ne znače ono što znače meni, ali duhovi šutnje na isti nas način dave, u tišini oboje umiremo zarobljeni.   Tebi, anđele crvene kose, zalasci sunca nisu ono što su meni, al’ noć čista što sa sobom je nose, na isti nas način ljubi dok postajemo sneni.   Ti, svjetiljko mojih najmračnijih soba, nisi ja, ali jesi život koji svijetli u meni, dva začarana tijela, u osobi osoba; dva različita svjetla, u zajedničkoj sjeni.

Briga

Ne znam koliko je već vremena otkako plutam u tami.   A vrijeme je čovjeku kao čovjek čovjeku- ako ga ne poznaš, kao da ne postoji.   Ali tama je čovjeku kao rijeka čovjeku- nakon što zaroni, neće mnogo proći prije no izađe.   Ili ostaje zauvijek i pretvara se u nju.   Ja ne znam koliko je već vremena otkako plutam u tami. Ali morao bih ubrzo izroniti.

Otiđimo odavde

Bojim se, Emina! Zalazimo preduboko u polumračnu pećinu utjehe. Pogledaj stalagnate  tvojih suza isplakanih za bivšom  ljubavi!   Bojim se, Emina! Proždrt će nas ovdje strast i nagristi nam svjetlost budućnosti. Ličnosti!   Bojim se, Emina! Izjeda me tama tvojih svijetlih očiju. Guta me prelijep miris tvog nježnog vrata poljubljenog prošlošću.     Emina, plašim se, slušaj me! Ti ne smiješ biti moja, iako ja potpuno tvoj jesam. Mi ne smijemo biti zajedno, iako  mi jedno-jesmo. Ja ne smijem biti u tebi, iako dušom već jesam.   Ne smijem poljubiti…

Prisjećam se sna sa djevojkom

Prisjećam se sna sa djevojkom jer tako slatko u tom snu mi bijaše da mazim se sa njenim kose uvojkom i sve pokrete njene osjećam k’o naše.   Prisjećam se sna sa djevojkom da nagrizlo ga ne bi razblaženo vrijeme Prisjećam se igre njenom ukrućenom dojkom i suhim obrazima u nedostatku kreme.   Prisjećam se sna sa poljupcima na djevojci uzavrelog tijela sa zadovoljstvom na licu dahtanja i vrućeg jezika u maloj ušnoj školjci snažnog prodiranja uda u zadrhtalu karlicu.   Prisjećam se uzdaha krajnjeg, kojim smo oboje preboljeli što…

Opaska o budućnosti

Bosna – blaga polja i planine, sve je to krasno što sklad tu biva narušen, nikad mi ne bi jasno.   Divne su naše rijeke, što  dragi život toče pa ipak najveći nam biljeg nadgrobne su ploče.   Nišani, stećci, sličice i mnogobrojni krsti vjera i nacija alat su za tvrdih grobnih prsti.   Ljuta  su i prepuna Kajteza, Bare, Kovači, prevrću se svi zajedno, pred dušom im se mrači.   Umorna je ta zemlja, sita leševa i krvi, umorna od prošlosti koja sve pred sobom mrvi.   Umorna od…

Sove

Za sove dugi dan počinje tek zamračnjem nebeskog svoda. Natmurenjem. Sablasnim širenjem ispraznih zjenica- jeza se klupča kao fetus u svoju snagu i stabilnost. Obmotava se oko duše kao sažaljenje oko pogreba. Sove potom zadrhte, stresu se kratko, uvuku glavu u pernati vrat i sva dinamika za tu večer je odrađena. Kasnije, samo se luđačke slutnje i krvni instinkti tiho stvaraju koncentrično mrskajući prethodne. Tek povremeno začuje se uspavljiv huk koji natjera prolaznika da zastane i osvrne se u iznenadnom strahu. A nema potrebe ni za kakvim strahom. Jer to…

Ne volim čekati početak nastave sredinom septembra

Magičan je jutarnji ugođaj kalemljenja u Bihaću, u gelenderima- ognjištu plamičaka malih i buktinja pogibeljnih zaljubljenosti. Tu hrane se međusobno milijarde nijansi zelene, pepelasto smeđe,crvene i umjetnička igra svjetlosti što probija kroz krošnje divljih kestena i sjena što skriva se često u samoj sebi od same sebe. Ovdje ako dođeš, a tvoja historija s tobom kao dosadan pas koji te zgrabio za nogu i ne popušta pretvaraš se u žive kazaljke što kuckaju onomatopeično unazad. Sredinom septembra, moj pas anamneze ščepa me i pretvori instantno u retoričke kazaljke, u dio…

Gogolj i ja

Često je kod mene Gogolj-ja a ja – Gogolj. On nije imao moć pripovijedanja i pri stvaranju najjednostavnijih zapleta hvatao se za prazninom ispunjenu glavu. Likovima nije davao duh. Prostoru nije davao vrijeme. Vremenu nije davao kredita. Sreća, imao je Puškina da mu došapne: “Akakije!”, pa on umrije poznat. Možda i meni treba jedan Puškin. Da mi došapne koliko vrijedim. Da likovima dam duh. Prostoru vrijeme. Umrem poznat!

Tužni zapis o članu Metallicine familije

Postao u znaku osvjetljenog djeteta ožiljci mu prvi- ljubav, čisti obrazi i plač pa plač ga silova, ljubav bi žudno uzeta jer on pokaza noktiće, a zvijeri traže mač.   Izblijeđen i shrvan, prosto sravljen kao žetva Bijesan od otrova što serpent-čovjek štrca on kleknu pred melodiju da raspara se kletva ne znajuć’ više šta da čini od zaraženog srca.   otkrio je: Sve mržnje što mu dušu more i sva zloba što ga trepno ježi povlači se žurno u skučene dvore kad nj duh eksplodiran u note- reži.  …

Smiješak uz uspomenu

Lijepo je bilo u bihaćkoj aleji prije tačno dvije godine. Sjedili smo nasmiješeni iznad svojih godina i gledali se. Gledali smo se dugo, a onda smo žurno skakutali u toplinu svoga doma da pišemo pjesme o tome kako su pogledi zapanjujuće moćna stvar. Bilo je veličanstveno sjediti zanesen na svom vremenu uz obalu rijeke Une. Ljubili smo se dok je rijeka ljubila nas, a onda smo, nasamo sa svojom zaljubljenošću, u toplini svoga doma pisali pjesme o tome kako nas nije dostojna ljepotom. Kako li je lijepo bilo! A sve…

Dan poslije koncerta Divljih jagoda

Dušu bi mi umirilo njeno prisustvo! *** Nije mi drago što su nam se ruke sinoć rastale. Ni usne. A i poglede imam tegobe da prežalim. Pa danas sam izrazom lica slatkasto, gladno štene. U kostima drhtav kao fizički ovisnik o heroinu. Moj dodir sa stvarnošću je toplina sunca u januaru! Riječi su mi ono što su noge ratnom amputercu- imao sam ih i koristio gotovo jako dobro pa šta li se već desilo: besnažan sam u krevetu. Stihovi su moji puzle kojima kao da se igrao dvogodišnjak ili bliže-omanja…

Kako sam sam u trenutku

Sivilo. Manirom starih zanatlija ukalemljeni su: nebesa, položaj i raspoloženje malog i maloumnog čovjeka. Nikad rutina dosade nije bila izraženija, čini se. svakodnevnica ispunjena šetnjom kroz učmalu provinciju. Misli: “Provincija… Naporan je dah i korak je olovan, zbog skučenosti okoline koja gnječi želje. Provincija sužava vid. Oči su naviknute gledati pravilnom linijom. Ja ne volim pravilne linije. Mrzim pravilne linije. Volio bih da i one mene mrze, ali njima je svejedno. Pravim, sivim linijama je svejedno…” *** Najednom blijesak. Dok bijah sužavan svakog drhtaja sve više i turobnije, ostadoh zapanjen…

NESANICA I STRAŠLJIV PJESNIK

Uranio je žuti medaljon i isijava bijes pred akšam treptim i iskonski hvata me strah jer, iako svijetao, u meni svaku gasi krijes mjesecu bih da se klanjam, ali Bog ne prašta takav duše krah Nebo,sad već odviš’ crno u svaku poru utabalo tmine od straha bol je već utrn’o i drhtaj se stapa sa smradom suza i sline Trozubac ispod očnih kapaka i u ustima pomiješa maestralno i iskrivi sjećanja ali ukaza se suton i učini ih pustima noć odleti veličanstvenim krilima kao od kajanja Ipak znam, doći će…

Kameni Grijesi

Izlaze iz tame gladni divlji su i neotesani sekund vreli, već sljedećeg  hladni pjene se nenaspavani Promrzle im krvave ruke preklinjem ih da ne dotiču mene al’ milost im se gadi, stežu se od muke strasne li su oči kamene Kameni grijesi propuzaše javom prostrše se po mojoj sjeni i u žudnji za ženskom pojavom ostaše zauvijek skamenjeni Ili bar dok ne dođe neko novo srce što će čist oblik u grijeh da mu vaju tad će divlje, neotesano iz tame da frce ali dotad nek’ sa morama o nevinosti…

Iza

Na svu žalost – oduvijek a posebno otkad dođoh na ovaj svijet “iza” biješe najvažnija riječ. Iza osmijeha – licemjer iza prijatelja – šakal iza jakog – lomljiv i krhak. Pa Bože, karte su na stolu, otvoreno pitam imaš li ti svoje  “iza” ?