Rastavljeni vremenom

Odvajaš se od mene jer smo poput dana i noći -ali mi se iznova sastajemo. Kad sunce baci svoje sidro i krene na put u dubinu, tada si moja. Dok se još mrak i svjetlost isprepliću,ti rukama,oklopima protiv samoće, obavijaš moje golo tijelo s ukrasima tame. Znaš i sama,nebo je skoro svuklo bijeli kaput i onda te nema, a trebaš me kao što te i ja trebam za ovu pjesmu i onu sljedeću,još nenapisanu. I proklinjem pijetla u zoru,zvona u podne,mjesec što se nazire,vrijeme što ne odmara. Znam i sam-vraćaš…

Bez tebe ja nisam ja

Ne prekidam te dok traješ u meni. Bez tebe ja nisam ja. Vodiš bitke nad mojim samoćama razvijajući osmjehe kao zastave pobjede. Sagradi dom u mom domu. Zbog tebe tuga ne nalazi put u odaje mog bića. Bit ćeš more mojim valovima ljubavi. Zapleši sa mnom ples života. Tvoje korake ću pratiti dok smrt ne započne kraj mom postojanju.

Ako kažem

Ako kažem:San si koji želim sanjati do svoje besmrtne vječnosti, hoće li sumnja nastaniti tvoje srce ili će ti oči zvjezdano blistati. Ako kažem:Na tebe mislim kad se noć niz nebeske stepenice spušta, hoće li tvoje glasnice odjeknuti tišinom ili će ti usne progovoriti o ljubavi. Ali ako kažem:Volim te, neka ti oči zvjezdano blistaju i usne progovore o ljubavi jer u meni tad nema neistine.

Volim te kako nitko ne umije

Volim te onako kako si mislila da nitko ne umije voljeti te. Volim te kad me prekrije prah moje duge samoće dok si kao odbjegli vjetar daleko među zvijezdama jer odsutnošću svojom misli mi dodiruješ. Volim te kad se prišiješ svojim bijelim rukama za blizinu uzdrhtalog srca jer moje srce je nijemi skladatelj osjećaja inspiriran ljubavlju koju mi poklanjaš. Volim te onako kako si mislila da nitko neće dospjeti voljeti te.

Zauvijek

Znam da zvuči ludo, ali ako vrijeme neuhvatljivo leti, zar bi mi zauvijek s tobom trebalo biti dovoljno? Moji prsti vjenčani za praznine tvojih prstiju,zauvijek, zar da to bude sve? O trebaju mi neprestano dani pored tvog uzglavlja kad sunce raspliće svoje plamove i vjetar plete oblake u pletenice, noći posute rastaljenom mjesečinom i zvijezde padalice što paraju nebesko platno. Možda ne znaš ovaj zauvijek mi bez tebe previše ne vrijedi, u tebi mi je sve vrijeme ovoga svijeta, u tebi sve počinje i završava, jedina moja.

Bol između zidova

Tvoje riječi prosute kroz zadah alkohola su dugi i bolni bičevi koji žare. Zar ti ne izgore dlanovi dok joj tijelo tetoviraš masnicama, ti opaki čovječe što žensku ljubav besramno u strah pretvaraš? Taj bezglasan vrisak bića bez snage pod udarcem koji ruši njen svijet i tjera kožu da bol proguta duboko,dublje, ti si uzrokovao. Kad se jednom tu nastani, nikad više ne nestaje. Nadvio si sjenu svog lika nad njom i dalje nezasitno udišući bijes. Ona moli da se smanji, smanji toliko da je proguta tama koja odmara i…

Vrijeme mi te krade

Kad ti se godine rasprše niz lice i vrijeme kao neuhvatljivi lopov mladost ti nepovratno ukrade, voljet ću i dalje tvoje blistave oči i ruke od svile. Ušuljat ću poljupce na tvoje obraze kad te jutro probudi u posteljama izgorenim od nezasitne čežnje što gori u našim srcima. Nije važno što mi te vrijeme otima. Moja beskonačna ljubav te u haljine života odijeva kako bi sjedinjeni usnuli među zlatnim zvijezdama.

Rezervirao sam vječnost

Ako me prije tebe zaposli Bog na neprehodnim poljima nebesa, a da ti ne ispričam šta mi radi tvoja ljubav otopljena iz srca, pobrkat ću redoslijed zvijezdama i posložiti ih u tvoje ime, pa kad legneš sama u postelje uprljane neostvarenim snovima, sjetit ćeš me se s pogledom u nebo. Spustit ću se tad do tebe. Znaš da volim gledati kako bezbrižno spavaš. Iz mog glasa brzim hodom odlazit će note tišine, ali osjetit ćeš da sam tu. Zaogrnut ću te rukama i uroniti u tebe. Opet ćeš me sanjati…

Tko sam ja da pričam o ljubavi

Vidite,ja ne znam što je to ljubav, a pišem o tome kao da prijateljujemo godinama, pa imam prava da je drugima opisujem. Kad ju gledaš i kad ju ne gledaš, a opet savršeno vidiš njen lik u bilo kojem trenutku, valjda je to ljubav. Kad si sposoban da budeš s njom i kad nije tu jer je samo preseliš iz očiju do srca i kao da nije ni otišla, a opet ti nedostaje, valjda je to ljubav. Kad bi otvorio sebe samog da se pokažeš drugima i sve što bi…

Za kraj godine

Bilo bi lako napisati da te volim koliko je zvijezda na beskonačno dugačkom nebu i zrnaca pijeska u užarenim pustinjama ili da te trebam kao što strastveni glazbenik treba svoje note. Samo,je li moja ljubav velika ako je mogu rastopiti u riječi i opisati sve tvoje osobine koje odvode moju maštu u šetnju kad god te promatram pijan od sreće. Draga,strah me svakog slova što ti dajem jer riječi nikako ne govore kao što srce zna. O draga moja,ni približno tako.

Posebno mjesto

Ponekad odlutaš miljama daleko od sveprisutnosti običnosti što nas okružuje na tko zna koje mjesto i tko zna u koje vrijeme. Visoko si s glavom u oblacima i suncem u očima, a tuđa riječ te ne dodiruje. Jednostavno se isključiš. iznutra si miran i ništa više nije važno. Jedino ti postojiš u svom nijemom filmu tog najkraćeg momenta bez radnje, dok se nanovo ne uključiš i postaneš običan.

Jednostavne stvari

Danas sam pronašao bogatstvo u sitnim stvarima, u tvojim rukama ispletenim oko moga vrata dok promatramo sunce koje se tali na crvenom horizontu i tone u naša najljepša sjećanja. Naučio sam slušati vjetar jer on zaista umije govoriti i ako otvoriš srce toj najobičnijoj pojavi što se zapliće u tvoju kosu, čut ćeš kako ti u uho šapuće umirujuće riječi. Otkrio sam snagu jednog poljupca u čelo, tako jednostavnog čina koji naslika osmjeh na tvoje prelijepo lice da ga nosiš za mene u ovim danima što slijede

Unutarnji osječaj

Okovao sam srebrom mjesečinu što blista na tvome ozarenom licu. Onaj ljiljan što sam ti ubrao da ukrasiš kosu boje češera te vječne noći, pokušaj je da objasnim sva moja unutarnja zbivanja, tu lepezu osječaja. Htio sam ti reći kako ubrzano dišem kada na ramenu mom počivaš. Strasti prema tebi roje se u mojim prsima. Još te mogu osjetiti u kiši na licu, u pahuljama na dlanu, u svakom trenutku.

Osmjeh u tišini

Volim kad se smiješ a riječi ostavljaš zaključane iza usana da ne pokvare trenutak u kojem sam obuzet čarolijom tvoje tišine. I dok te gledam, ta dva obraza boje makovih latica što stalno se rumene i te bistre oči što tajne mnoge skrivaju, sve kao da drhtim iako je hladnoća podnošljiva. Zamotao sam nebo, prostrut ću ga u ljepše dane tebi na dar, kad kroz zrak budu prštale dugine boje da izmame još jedan osmjeh u tišini.