Toscana

Otvorila je prozorske kapke, pomilovala oblake, naginjući se kroz prozor protresla posteljinu, licem još od rose i dodira sna… Rumene obraze joj podiže osmijeh tutunja kroz kuću, okreće se i odlazi. Prozor ostavlja otvoren. Stojim,opet,kao i svako jutro, čekajući njenu predstavu, u uskim kamenim ulicama, gdje su jutra puna, žene crvenih usana na prozoru, a dječiji koraci odvanjaju zidinama, boreći se sa zvonom na biciklu, a ja,provlačim se kroz masu onih koji jure po svježi kroasan, da vidim nju,iako kuća njena bojama je ispunjena, i na štirku iznad ulice okači…

Ogrtač mira

Dragi,sve te riječi već smo pojeli, sve te suze već smo popili. Sve predstave već smo gledali, a glumci su već umorni.   Hajde,ispruži te duge ruke kroz nebeski svod i skroji mi ogrtač mira…