Jer pitali su me

Toliko sam puta imala potrebu objasniti.   Al kome , šta onima, koji bi svoj isprazan život ogledavali u mojoj suzi, onima, koji bi sudili a da slovo od knjige prava nisu vidjeli.   Toliko sam puta imala potrebu objasniti, ljubav ljubav koja je tako učinila život. al kome, šta ljudima koji  umjesto da gledaju u svoj talog kave, žele gledati u moj i tako isčitat mene, moje obrise.   Toliko sam puta imala potrebu objasniti, jer pitali su me Al vrijeme će odgovoriti umjesto mene.  

Pozdrav maestru

Pomalo, da čujin pomalo ne zdišite da čujin , a gre.   Ni ga a , i zadnji vapor se vezal. Ni ga ni oca ove večeri ni njega, čigova skromnost,veličinu stvori.   Vi ki čitate ove teške riči večeras ne hitajte mrvice kruha ća hitite mrvice tičican kroz barkun jer nikad znat nemorete ka će tičica zutra maestru na grobu riči naših pisam otpivat.         p.s. Pjesma posvećena maestru, osnivaču susreta Ča vrh Arbe

Prava ljubav dura

Kad posustanem kada rič ljubav u mojin očima izbledi, a vjera u nju , bude načeta i krhka. Va ruke zemin meni dragi librić. Kad se čistil sufit stare kuće na kup su hitali : sve ča valja ,i ča ne valja, stare škrinje,ovčju vunu, prostirke , kartunini pa i pisanke moga oca. Jednu sam škapulala jednu od 1968 unda neznajuć , koliko će mi danas vriditi. Zapisal je moj otac , mojoj materi va librić “Draga , da otvoriš srce moje našla bi sledi svoje.” Ove riči, unda a…

Ako nam život, pokloni noć

Ako nam život , pokloni noć. Hoćemo li poslušati svoja htjenja, srca, koja se danima traže. I pustiti zatomljenu strast da zapleše tango zavođenja.   Ako nam život pokloni noć Hoćemo li pustiti ljubav da govori jezikom tijela.   Želiš li vremenu uzeti tu noć? Noć u kojoj nećemo svaki u svojoj samoći zapisivati osjećaje. Noć u kojoj će naša tijela davanjem crtati slike požude.

Osjećam te

Odložiti ću noćas prošlost, tamo gdje i pripada u prošlost.   Moliti mjesec da u svojoj punoći, obasja put mojim mislima. Ispruženih ruku tražiti ću tebe.   Svijesna sam vremena ove noći i nevidim te gdje ležiš uz bok moga tijela.   Al svejedno te osjećam.   Tako snažno, tako jako, gotovo da prstima mogu opipati, čvrstinu tvoga tijela jačinu tvoga duha. Jednakost požude kojom govore naša tjela. Ovo   davanje sebe tebi.   Osjećam  tebe ,čovjeka koji ulazi u komadiće moje duše.  

Život kao more

Mirnoću ovoga vremena, jednoga postojanja, šum mora para, krik galeba , udar vala.   Nezamjetno, na jednoj stjeni , žena gleda, promatra život.   Život isti kao more, na tren mirno, na tren olujno, a sva je tajna u ljepoti iz dubine.

Šal si ćaća

Ova stina ista je ko čera isti ljudi isto more stara bršljava patana i osti al nema onoga svitla, tvoga tila tata i tvoje vridnosti.   I da bar morin vrnut ure poć pod ruku tvoga zagrljaja   Danas ćarije vidin , ča je život i ča vridi vavik uzase stišćin tvoje okrpane gaće i sve bi dala da čujen tvoj smmih smih svoha dragoga ćaće   I da barin morin vrnut ure poć pod ruku tvoga zagrljaja   Šal si ćaća, al da providiš da se z groba moreš…

To , moje su riječi

Zamoliti , ću vijetar da ti ponese moje riječi.   I kada susretne te vijetar negdje , u tvome razmišljanu gdje korake tvoje samo korak vodi.   I kada hladan vijetar ne osjetiš na promrzlom licu već rukama hvataš dodire, milovanje vjetra.   Taj trag topline, neprimjetan osmjeh na rubovima usana, to su moje riječi što po vijetru ti ih poslah.  

Druga žena

Danima te pokušavam dozvati ponekad, se samo osvrneš i nastaviš dalje. Danima, želim, da me vidiš al u tvojim očima živi silueta druge žene. Danima , ti želim reći da me zagrliš, jer ja sam stvarna i ovdje, al , ti i dalje svojim rukama grliš nadu i čežnju. Danima, ti želim reći da me voliš al ti voliš patnju i bol što stvara ti žena u tebi.  

Zvoni zvono

Zvoni podne, Podne je , zvoni, Križan se Boj zvono zvoni , Zdravu Mariju. I tako svaki dan.   Samo taj dan ni bilo ko i svaki dan. Žalosno si kanpanali zvono ubijalo tišinu. Svaki tvoj brecaj moja mat je naricala i na sav glas po dvoru plakala. I samo taj dan ni bilo podne i ni bila Zdrava Marija Taj dan ovo crikveno zvono je dugo zvonilo            mojoj babi na križ.

Jedini svidok

Bil si svidok  vetre onoga lipoga vrimena.   Kada smo on i ja bili jedno telo a dvi duše.   Vetre s tvojin mahun zgubil se i on šal je dalje živit život   A  ja treperin ko plamen sviće na vetru kad se spametin tih vrimena   Kad smo on i ja bili jedno telo a dvi duše a ti vetre             jedini svidok.

Nije potrebno

Ne kupuj me ne troši na mene blještavilo u mojim očima dijamant nema sjaja. Nije potrebno. Stvari su stvari U mojim rukama mekoću nema svila. Pokloni mi riječ a ne zlato žuto i bjelo. Ne kupuj  me moja duša nije na prodaju.

Bilo bi

Kako bi bilo lijepo ponovo zavoljeti osjetiti moć te riječi jednostavno voliti. I jutrom se buditi ut toplinu , topline tvoga tijela Usnut uz uspavanku slatkastog muškog parfema Lijepo bi bilo ponovo s tobom ljubav roditi

Vidjela sam

Vidjela sam pticu slomljenog krila cvijeće bez latica buru bez maha. Vidjela sam ljubav i tebe Ne i sebe.   Vidjela sam jer noćas sam bila , na tren gost u tvojim snovima.

Zač mel

Stisnut ću mel va šaku, Da istisnin nakupljeni jad Zač mel Zač  ne zemlju.   Zemlja daje Zemlja hrani Zemlja je teška Zemlje je grihota   A mel,sada je ovde, A zutra ga korenat nosi   I onoliko koliko zrni mela va šaku stane, toliko ljutih rana srce moje zaparalo je.   I zato ću stisnut mel da istisnen jad.   I kako mel kroz prsti pasiva Još brže da rane ,s srca moga pasaju.    

Ti,

U mojim pjesmama, Ti Ti, opjevan uzvišen O tebi govore toliki slobodni stihovi Ti, što učini da osjetih se ko goli kostur broda kojeg je i more izbacilo i ostavilo svoju sol na goloj rani.   Ti, što stanuješ u mojim pjesmama nisi dostojan pjesme ne zaslužuješ ni riječ.  

Tek onda shvatiš

Kada se ljubav pretoči u mržnju, Kada živiš a samo slijediš korake i dišeš, Kada ne osjetiš žeđ a piješ vodu. Kad pomisliš da se u tvom mladom tijelu, krije mrtva duša i da ne osjećaš. Shvatiš ja pišem,ja stvaram ja živim    

Ti , nisi noćas ovdje

Da si mi noćas ovdje, rukama svojim osjetila bi ljubav Očima svojim u tvojoj duši čitala nadu. I da si mi noćas ovdje da pogled moj na tvom tjelu umre A usne , tvojim usnama gase žudnju. Ti, nisi noćas ovdje zato te dodirujem … svojim stihovima

Sudbina

Nisam ni ušla, a već sam morala izaći iz tvoga života Oprosti, zavoljeh te kratko, slučajno nenamjerno Dječje se zaljubih I shvatih, ne pripadamo, dva smo drukčija svijeta Oprezniji smo i zato znam prepoznati sudbinu u kojoj tebe nema

Album života

Jednom kad otvoriš album svog života i tamo na nekoj stranici sretneš baš moj lik, nasmješi se i sjeti se vremena nas, žene koja te još uvjeknegdje sada, potiho, u tišini života voli

Lijepa si

Slušat ću povjetarac, čekati ću tvoje riječi Ti daleko si život je učinio jaz i živimo Al svatko svoj drugačiji život I zato, slušat ću povjetarac čekati ću tvoje riječi i čut gdje govoriš mi Još uvjek lijepa si

I kamen ima dušu

Kad bih se ponovo rodila, voljela bih biti kamen, po domaću -stin Jer lome je, al srce joj ne krvari Lome je, a nikako da slome I voljela bi biti stin jer je tvrda Kiša je ne opere, bura ne odnese I nije kao željezo da s vremenom zahrđa već je zub vremena čini jedinstvenom i stin, ko i mi ljudi, svaka priča svoju priču, i dušu ima, samo je treba u stini vit

Srića il pokora

Pasahu mi, a i pasaće još ka noć i zora a da srce znati neće je ova stin srića il pokora   Živin žiot sa stinun ko ča ona živi s modrinun mora pa se pitan, je ona moja srića il pokora.   Volin je, volin je do neba pa kunin , pa proklinjen sebe ča mi ova ljubav ovolika treba. Partila bi puten sunca život laglji tamo iskat ali ova stina, ova mora vazda isto a je sriča ili pokora