Ambis ljubavi

[Ukupno: 0   Prosjek: 0/5]

Ovo su dubine nedokučive tebi,

reci to često meni i sebi.

Nema dana ni godine rodne,

da se ne sjetim lica tvoga.

Kuda ideš ptico zlatnog perja

daleko od srca moga?

Evo čutim nove bure…

Pa ni ova me bol nije prošla.

Ja bi sada procvao k’o šafran,

kad bi meni došla.

Odnjele mi rijeke duh do tamnih kapija,

šibalo me more bičem talasa.

I dok od očiju crnih ti biseri nisu moji,

moja duša se u pjesnike mrtve broji.

Ja sam lego i odavno mrtav,

samo mi još tjelo svijetom luta…

al’ bestebe nema meni životnoga puta.

Okovi ljubavi ne mogu da spadnu,

al’ još nosim izmorenu dušu jadnu.

Ti si moja Ahilova peta,

a ja k’o Sizif kotrljam kaznu svoju.

Tražim te po uglovima svijeta,

jer ne želim samo sjenku tvoju.

I kao bezumni pjesnik,

što u ljubav vjeruje više nego obični smrtnici.

Puštam da me upučuju svi,

da bi svatio da nije kriva ljubav,

nego mi.

Što to ljubav tako boli?

što to ljubav do temelja ruši?

Na mojim ranama su soli,

a kamenje na mojoj je duši.

Što to ljubav tako šmigla?

što me tužnim čini misao?

Al’ ja volim tebe bijeli labude,

za tebe sam ovu pjesmu pisao.

Dok padaju zvona zvonika,

moje su misli misli utopljenika.

Otvaram krila zabranjenih vrata,

borim se protiv golijata.

Razbijam laži staklenih zvona,

i rušim kule Babilona.

Bijesnim na more,

zbog tebe ja se protivim svima,

i još toga u meni ima.

Tvoja me ljubav baca do ludila.

Moje se oči više ničeg ne stide,

dok padam dalje od dna Atlantide.

Šta marim,

kad tebe nema da mi vratiš životnu moć.

Tvoje mi svjetlo nedostaje,

u tamu ću samu poč,

šta mi drugo preostaje.

A da si samo htjela,

mogli smo svjetlo u tami tkati,

i jedno drugom ljubav besmrtnu dati.

Ovo su dubine nedokučive tebi,

reci to često meni i sebi.

Popili smo vino ludila

što nas opija.

Ova naša ljubav je utopija.

Ruke su ti hladne, ledene,

u srcu ti zidaš bedeme.

Tražio sam ljubav koja savršenstvu lići,

ni sanjao nisam,

da ću na brodolom ljubavi stiči.

Rekli su mi da je to sudbine prut.

A ni sanjao nisam,

da je to u zečiju rupu Alisin put.

Nema sudbina ništa stim,

ona čak i ne postoji kao takva.

To je vrag svoje konce povukao

i na stijene nas nasukao.

Pali smo u ambis tmina

i potonuli sa snovima do dubina.

Sada je tvoje srce neosvojivi zid,

a moja duša mramorno more.

Naša je ljubav postala stid,

a noći tamne moje radosti zore.

Bila je ljubav pustinjska oaza,

a sad je hladna k’o sibir

i pusta kao dlan.

A sve zbog toga što smo živjeli san.

Vriju kotlovi ljubavi nedorečene.

U meni duh buja kao uragan

i bjes me obuzima.

Zašto nam život pjesmu srca uzima.

Prolazim krajevima stepa

i ponavljam: ljepa si, llijepa.

Vuku me rijeke Indije.

Vode me Eufrata uće,

kako nestaju snovi i kuće.

Al’ ljubav u meni još vri,

još si u meni ti.

Bože, kako bi volio,

da mi opet svane sunce Toskane.

I da me vjetrovi sreće vuku,

do vrtova ljubavi,

u grimiznoplavu luku.

Trebao sam svatiti istinu ranije.

Sad znam, ljubav je vrijednija

od čarobnih jutara Mezopotanije.

Nestaje, nestaje ljeta.

Prestaje, prestaje harmonija dana.

A mora ostaju, ostaju slana.

A moj duh kao brod,

zarobljen u mističnoj snazi bermundskog trokuta,

luta.

I vječni će Rim

otiči u dim.

Ali moja ljubav traje,

i gori vatrom neugasivom.

Zagledan u ovaj ambis ljubavi,

padam u iskušenje.

Ali evo, još uvjek vidim svjetlost koja me zove.

Ona me vodi do novih pobjeda.

Da ne postanem žrtva lova.

Dolazim, dolazim sreći,

odlazim, odlazim sada

Iz ruševina snova.

One thought on “Ambis ljubavi

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting