Alemun

[Ukupno: 0   Prosjek: 0/5]

Zar nisu fenjeri

tek tračak svjetlosti što u noći leluja

pa se gase prvim dahom zore

Zar nismo to mi

u vlastitom treptaju, tihom gašenju svom

i čekanju pustom

Pa kad sve bjelina postane

da traje na vječnost kratku

crno si sunce nama ti

crno

ko zar na dušama našim u koje se zamotasmo

u plahte, što drhte

pomno čekajuć da Bog ih uzme i pripremi

za neke druge, poslije nas

pa da i njih u isto obuče

od prvog do posljednjeg

od posljednjeg do prvog

I dva šaptača

na ramena da postavi zemlji ilovači

što se pod zvijezdama sasuši

kako bi ispravnim putima hodili

oni što uspiju loše i dobro razlučiti

kad svijest im njihova uguši

zlo što iz njedara, ko kaurin progovara.

Zar nije kap, što se rodi

ni sami ne znamo otkud i kako

tek prolaznik, suđeni putnik

od izvora ka ušću, onako

kako je zapisano

da svoje lice nema, u moru sličnih da stopi se

i kraj da dostigne, dok se u novu kap

ne pretvori

To smo mi, dobro u zlu

zlo u dobru, koje ne postoji

minut u vječnostim što se od beskraja k beskraju broji

Rođenje je smrt

a smrt rođenje ponovno u drugom stajanju

pa zar tamo hodimo svi

s krikom il bez krika, u sebi

Ahbabi moji, što mi značite?

kad ni mene ni vas nema poslije

kad iz ibrika praznog vas se život ispije

i što mi trebate

tek čekanje da ublažite moje

i ja da ublažim nekom od vas

osmijesi vaši su vapaj naš

a vapaj smijeh drugih

pa čemu očajavanje, a čemu i smijeh?

Zehretun il’ je lijep, il’ otorvan

ako je lijep, sam za to ne zna

ako je ono drugo, onda je spas za vas

što riječ valjanu ne znate

a izlaza vam svakako nema

Alemun vam je i ovamo

i onamo.

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting