Click to rate this post!
[Total: 0 Average: 0]

AKO BI U DRVOREDIMA MIRISALE AKACIJE
(“Prijatelji su andjeli koji ti daju krila” nepoznati autor,)

Ponovo sam docekivala vlakove
kao prijatelje i s tracnica gonetala
meni poslane poruke. Opet sam mogla
u padu najvecu uhvatiti zvijezdu
i sakriti je u casku dobrodoslice.
Skinula sam jedro s usamljenog jarbola
misleci da je barjak na slomljenom koplju,
dolaskom sam se stitila ponovno, jer
u drvoredima su mirisale akacije.

U zagrljaju kolodvora izjednacena
sa svima, bila sam opet rijeka,
i u bujici kaplja, u bdijenju pospanost;
opet sam koncerte livada izmastati mogla
i biti cvijet na peronu velegrada,
mogla sam ponovno huk svanuca biti, jer
akacije su udrvoredima mirisale.

Moje oci otvaraju vrata na srcima kuca,
zagledavam se gradu u dusu i postajem
setnja do luke, do obale; u pristanistu
cavrljam sa ribarima i pristajem
da budem ugoscena sumracjem u svjetioniku.
Uspavana poljupcima majskim, ponovno sam
mogla biti vatra na ognjistu, jer
mirisale su, akacije su mirisale u drvoredima.

U njedrima vlakova talasaju se livade
i cvrcci neumorno pjevju kao da su pjani,
ja sam ispracaj na peronima velegrada,
i pozdrav, i ceznja; ja sam nada u pupoljku
i krilo probudjenog leptira, i u jednoj
crvenoj zori svibanjskoj mogla bih,
ponovo bih mogla vlakom krenuti–
ako bi u drvoredima mirisale akacije…

Nina Novak
(jednog davnog proljeca
u Senju)



Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting